Prihvatljiva prostitucija

Kažu da je prostitucija najstariji zanat. Prema tome može se zaključiti da je ona ujedno i prvi zanat.

Što je prostitucija?

U ona davna vremena, kad je nastala prostitucija, žena koja je u odnosu na muškarca fizički slabija, morala je koristiti drugačije vještine od snage ne bi li preživjela. Nudila ono što je muškarac nagonski trebao: seks, čiji uzrok je nagon za produženjem vrste. Dok je ulaganje muškarca u potomka bilo par kapi sperme, žena je ta koja je  odrađivala teži dio posla. Trebalo je dijete nositi 9 mjeseci, a nakon toga brinuti se za njega intenzivno još nekoliko godina.

U procesu je nastala institucija braka, zajedničkog dogovora muškarca i žene oko toga što muškarac treba a što će onda žena rado napraviti. Kakav je to bio odnos, je li bio ravnopravan i koliko je tko ispadao žrtva u njemu sada nije važno. Važno je to da žena, zbog djeteta nije bila u mogućnosti uvijek uprazniti muževu potrebu za seksom. Logično bi bilo za muža, da si nađe još koju ženu, tako da, dok je jedna zauzeta brigom o potomcima, on može biti širitelj sjemena s nekom drugom. Čini se da je time muškarac riješio svoj problem, no činjenicom da je dodatna žena još jedna osoba koju treba hraniti, a trebalo bi hraniti i njenu djecu, muškarcu takav odnos postaje prilično naporan. Dok bi sakupio hranu za sva ta usta, on bi se umorio i tada bi njegov libido opao, izgubio bi želju za seksom i samim time potreba za još jednom ženom nestaje.

Kako su ona vremena bila prilično teška i bile su česti kojekakvi ratovi, muškaraca je uvijek bilo manje nego žena, ako bi se i dogodilo da ih ima više, vjerojatno bi se potukli oko žene i taj broj bi se brzo srezao. Dakle žena je bilo više i događalo se da je određen broj žena bio bez muškarca koji bi se brinuo o njima.

Dakle sada imamo žene koje nemaju svog muža i muževe koji žele više seksa, ali ne žele obaveze.

Žene su u braku od svog muškarca dobivale određenu dozu nježnosti, ljubavi i sigurnosti za sebe i svoju djecu. Kako je potreba za tim vrijednostima jednaka kod svake žene, da se zaključiti da su i žene koje nisu imale svog partnera željele to isto. No kako?

Rješenje je bilo da umjesto jednog, takva žena ima nekoliko desetaka muškaraca, od kojih će dobivati za njih relativno malu naknadu, no kada se skupi, žena je dobila sigurnost.

U čemu je razlika između žene braku i prostitutke?

Pa razlika je u ostvarenom vrijednostima. Dok će većina žena u braku dobiti i nježnost i ljubav i sigurnost, većina će prostitutki dobiti samo sigurnost. Dakle iako su u poslu davanja nježnosti i ljubavi, one ustvari odrađuju radnje u kojima toga nema.

Prostitucija je stoga najbolji primjer rada bez ljubavi, jer upravo je to ono što bi u svakom radu trebalo biti, a ponajviše u seksu.

Dok žena zadovoljava muškarčevu potrebu za seksom, ona zadovoljava i svoju potrebu za ljubavlju i nježnosti, sigurnost joj je osigurana samim time što su zajedno i u tom trenutku ona je nevažna.

Dok prostitutka zadovoljava muškarčevu potrebu za seksom, ona odgođeno zadovoljava svoju potrebu sa sigurnošću, a ujedno i povećava svoju nesigurnost, jer postoji šansa da će ostati trudna, bez nekoga tko će se brinuti o njoj. Dakle ona mora štedjeti i za vrijeme kada neće moći raditi. Dakle u trenutku odnosa žena nije dobila ništa, niti ljubav, niti nježnost, niti sigurnost. Prostitutka je osoba koja obavlja rad bez ljubavi, koji je neugodan i čini ga samo jer će poslije ostvariti nekakvu korist.  

Priča je napisana prilično banalno, no služila je samo da lakše objasnim što je za mene prostituiranje.

Prostitutka iz ove priče nije imala izlaza, njen jedini izbor je bio ili prostitucija ili smrt, stoga bismo mogli reći da je to prihvatljiva prostitucija.

Koliko nas odlazi na posao koji ne volimo, koji nam je naporan i neugodan, samo zato jer ćemo na kraju mjeseca dobiti malo sigurnosti? Kako se uvjeravamo da je to u redu?

Koliko nas tjera svoju djecu da sjede na predmetima koje mrze, rade zadaće koje ne vole, zato što će za nekoliko godina dobiti šansu da rade malo bolje plaćen posao koji ne vole, da bi   možda okusili i nešto obilja a ne samo sigurnosti?

Koliko nas se svaki dan uvjerava da se tako mora, da svi tako rade? Koliko nas si može priznati da se prostituira za novac?

Hoću li stvarno umrijeti ako prestanem raditi ono što me ubija? Zar je normalno da idem negdje osam ili devet sati zato da bih si mogao priuštiti odlazak na godišnji ili novi roštilj, koji me toliko opuštaju od svega onoga što sam nakupio na tom mjestu? Zar ne bih svoje probleme jednostavno riješio tako da tamo  ne idem?

Što ja istinski želim? Zar mislim da se ljubav može kupiti? Zar mislim da se sigurnost može kupiti? Da se zadovoljstvo može kupiti?

Narkoman smatra da se sve to može kupiti, on ode do dilera i kaže mu kako se želi osjećati, diler mu tada proda pripravak. No pri svakom slijedećem korištenju učinak pripravka slabi i narkoman mora koristiti veće doze, dok se potpuno ne uništi.

Prostitutka je narkoman. Ona skuplja ono što vrijedi dileru i kada skupi dovoljno ona daje sve što ima ne bi li osjećala.

Diler je prostitutka, on skuplja od ostalih prostitutki i daje drugom dileru da mu pripravi napitak.

Diler je narkoman.

Narkomani, dileri i prostitutke su uloge koje preuzimamo. Svi imamo svoja zanimanja u kojima se prostituiramo, svi dilamo ono što ne cijenimo a sve samo da se možemo nafiksati, ne bismo li možda nešto osjećali.

Prostitucija je kada se radi nešto u čemu nema zadovoljstva da bi se poslije možda ostvarila neka vrijednost. Netko ide na posao koji ne voli radi novca, netko radi statusa, netko da ne umre od gladi. Netko posjećuje svoju baku zato jer će ga poslije majka nagraditi, a ne zato što želi biti s bakom. Netko piše zadaću jer želi dobiti dobru ocjenu, a ne zato jer ga veseli rješavanje problema. Netko prepisuje zadaću jer ga je strah jedinice. Netko ide na posao ne bi li mogao uzdržavati svoju obitelj ili kupovati ženi skupu odjeću, nakit i putovanja. Netko će prodavati muda pod bubrege ne bi li zadovoljio svoju pohlepu. Netko će ići na posao i raditi nešto što ne voli iako ne dobiva plaću, jer smatra da osoba bez posla ne vrijedi, a ovako se barem može nadati.

Razlozi da se prostituiramo su beskrajni, i svi su opravdani u očima onoga tko ih radi, da nisu, prestao bi istog trena. Netko bi rekao da prostitutke postoje samo onda dok postoje nevjerni muževi. A drugi govore da muževi ne bi bili nevjerni da nema prostitutki.

Da su bolji poslodavci....

U ovoj državi nitko ne želi raditi...

Sretna majka voli dijete, a kada se dijete osmjehne ona je još sretnija. Nesretnoj majci dječji osmjeh je pljuska u lice.

Dijete skače i pravi grimase jer njega to veseli, a kada čuje pljesak odraslih tada je još sretnije. Nesretno dijete uči glumiti da je sretno kada odrasli plješću, time se priprema za svijet odraslih, za svijet prostitucije.  

Osoba koja voli, kada dobije dar, voli još više.

Osoba koja ne voli, kada dobije dar, ona prezire.

Umjetniku nije plaća skupo prodana slika, već spoznaja da je još nekome vrijedno ono što njemu vrijedi.

Vozaču je zadovoljstvo kretati se vozilom po cesti, a plaća mu je pokazatelj koliko nekome drugome vrijedi njegovo zadovoljstvo. Vozač treba uvijek davati zadovoljstvo. Kada bi umjesto zadovoljstva počeo davati prijevoz, tada bi morao prevoziti i kada nema zadovoljstva.

Osjećaj je dakle ono od  čega se kreće, kada nešto imamo tada možemo to i uvećati, kada se nema uvećava se samo ono čega nema.

U svakome od nas postoji klica zadovoljstva, no ona se ne njeguje stresom i nezadovoljstvom. Sve što radimo, radimo da dođemo do zadovoljstva, do ispunjenja. Pomisao da se do tamo može doći tako što ćemo raditi radnje koje nas čine nezadovoljnima, ali nam omogućuju novac, pa ćemo onda tim novcem kupiti zadovoljstvo je pogrešna. Nitko ne želi njegovati klicu nezadovoljstva. Zadovoljstvo, kao i svaki osjećaj teži rastu. Ukoliko imate klicu i zanemarili ste je radeći sve i svašta ne biste li došli do novca, kada dođete do novca opet ćete imati klicu. Možda će vam se činiti da će ta klica s novcem brže rasti, i to može biti istina, no zaboravili ste da ste cijelo vrijeme dok se niste njome bavili u biti uvjetovali sebe i svoju podsvijest da se ponaša onako kako ste se ponašali dok ste zarađivali novac. Samim time posao koji sada imate je teži jer se sada prije svega morate odučiti od starih obrazaca razmišljanja. Pored vaše klice zadovoljstva sada imate već prilično veliku stabljiku nezadovoljstva koja crpi energiju.

Prije svega iskrenost. Nitko nije bio na vašem putu i vi ne hodate tuđim putem. Nitko ne zna kako vam je i vi ne znate kako je nekome drugome. Svaka usporedba je uzaludna, jer ne postoji sredstvo kojim bi se mjerilo.

Iskrena osoba nije ona koja točno nabraja činjenice. Iskrena osoba je ona koja ne traži opravdanje za svoj osjećaj već ga jednostavno osjeća. Ikrena osoba teži izraziti svoj osjećaj a ne svoju misao. Kada nije sposobna izraziti osjećaj ona ne traži opravdanje već spoznaje novi osjećaj koji se rađa.

Stvaraju li misli osjećaje ili obrnuto potpuno je nevažno, jer misli se roje beskonačno brzo, no osjećaj je nešto što ostaje puno duže, prepoznati i izraziti svaku misao je nemoguće, no prepoznati osjećaj je moguće i potrebno. Izraziti osjećaj ne znači drugima govoriti konstantno kako se osjećamo, već osjećati kada je dovoljno samo ga prepoznati, a kada i kako reći drugima kako se osjećamo.

Kada bismo se naučili iskreno izražavati svoje osjećaje umjesto da ih zatomljujemo, kakav bi to svijet bio?

Kada bi se djecu učilo izražavanju svakog osjećaja umjesto nagrađivanju samo onih poželjnih, ne bi se događale psihološke povrede, i samim time nestala bi potreba da se osuđuje drugoga zbog toga kako se osjećamo.

No, nitko ne voli namrgođeno dijete,  svi želimo da se dijete smije. Radimo svašta ne bismo li dijete nasmijali, smišljamo grimase, nagrađujemo ga hranom i igračkama. Crtamo masku na djetetu misleći da ga time učimo kako da lakše prolazi kroz težak život, jer nitko ne voli namrgođene ljude. Odgajamo krnju osobu koja ne zna što je zadovoljstvo.

Odgojili smo se u osobe koje trebaju nagradu da bi bile sretne. No ushit zbog osvojene nagrade je kratka vijeka. I svaka slijedeća treba biti veća i jača, dok polako umiremo.