U nemogućoj misiji uništenja neuništivog, stvaranja nepostojećeg i davanja značenja beznačajnom, koja se odvija pred mojim očima, odlučivanje se čini tako poželjnom, a opet teškom, ponekad i nemogućom radnjom. Da se ne bi činila samo tlapnjom, priča mora imati radnju, radnja je sve, jer bez radnje, priča je dosadna. Kada nema radnje nema ni odlučivanja, narator priče postaje suvišan, a lik prestaje postojati. Lik kao lik, potpuno je nevažan, ako nema promatrača koji bi se obuzeo njegovom situacijom, no onaj koji stvara priču, kako je njemu?
Kreativna blokada.
Osjećaj beznačajnosti i lijenosti preuzima junaka ove priče. On nestaje svakom novom rečenicom sve više i više. Radnja koju je obavljao je prestala. Smisao koji mu je davao iskru života je nestao. Grčevito tražeći način da pokrene svog lika, on traži način da sačuva sebe. Spoznajom da je lik priče ono što njemu samom daje važnost, želju za postojanjem, on grčevito nastoji oživjeti lika. On više ne promatra priču izvana, već se potpuno poistovjećuje. On postaje ono s čime je upravljao, on sada zamišlja kako odlučuje.
U toj igri odlučivanja on priča priču o nekom liku, a priča polako ostaje bez radnje...
I kada pokuša pomaknuti ruku sve ostje na promatranju samog pokušaja koji ej nekako jednino živo i stvarno što postoji. Naime On se toliko želio oduševiti maleni da je to, naravno, i uspio - i sada je njegovom umu koji bi trebao pokrenuti samu ruku već pokret misli prema pokušaju dovoljan a sve ostalo blijedi a da nije niti počelo. U takvom trenutku osoba se dijeli na dva dijela - jedna koja je zadovoljna postojećim i druga koja ne želi nestati.
OdgovoriIzbriši