Moja tetka mi s jedno požalila: „ Ja toliko dajem, no moja ljubav uvijek biva ne uzvraćena.“
Moja tetka je prilično nesretna osoba, no glavni uzrok nesreće nije taj što njezina ljubav nije uzvraćena, već taj, što ona ne zna da Ljubav ne može biti neuzvraćena.
Nesretni ljudi imaju potrebu kontrolirati druge, ne bi li ih prisili da ima uzvrate njihovu ljubav. Nesretni ljudi kreću od pretpostavke da ih drugi čine nesretnima, i kada bi oni kontrolirali te druge, tada bi oni postali sretni.
Ja sam pisac svoje male acte, broji mojih osumnjičenih je istina mali, ali to me ne sprečava da ih proglasim krivima što me čine nesretnim, jer koliko ljubavi dajem, toliko imam pravo tražiti zauzvrat, zar ne? Ja dajem tako malo ljubavi, a oni mi niti to ne uzvraćaju.
Što tek oni koji daju tako puno, poput Adele ili Lady Gage, i njihovih managera, i njihovih produkcijskih kuća, oni daju tako mnogo. Ako sam ja nesretan što moja ljubav nije uzvraćena, koliko tek oni moraju biti nesretni što njima toliko ljudi ne uzvraća ljubav.
Moja mala acta, je moj sporazum sa samim sobom da ću biti nesretan, bit ću nesretan, i ne samo to, već ću i sve oko sobe tjerati da budi kao i ja, nesretni. Zato jer mi ne nadoknađuju sve ono čega sam se odrekao ne bi li njih učinio sretnijima.
Da, ja sam se mučio pišući ovaj tekst, i znam da će on donijeti toliko mnogo sreće, no isto toliko znam da ga nitko neće htjeti platiti, moja muka je uzaludna, i stoga ču se još malo pomučiti i osnovat ću organizaciju koja će se boriti za mučenike poput mene, a ona će od svih vas tražiti naknadu, za moju ljubav koju vam dajem.
Ne? Još bolje neću ga uopće objaviti, ne bi li se slučajno netko okoristio istim, pravio se možda pametnim pred društvom ili još gore zbijao šale na moj račun, bez da je mene pitao za to pravo.
Zaista, gdje je granica? Ovaj tekst će pročitati sedam do osam ljudi. I bit ću presretan ako mi netko ostavi komentar. Ni na kraj pameti mi nije da bi netko trebao platiti da ga pročita.
No, kada bi ovaj tekst željelo pročitati 100 ljudi, bih li se tada osjećao iskorištenim, ili 1000, a što tek 100 000 ili milijun?
A krajnje pitanje je. Ako bi 1000 ljudi htjelo pročitati moj tekst, i nitko ne bi želio platiti, bih li ja imao potrebu pisati još? Ako bih se odrekao pisanja iako svi žele čitati, ali nitko ne želi platiti, zašto sada pišem, kada nitko niti želi čitati, a kamoli platiti?
Informacija ima potrebu širiti se, osjećaj ima potrebu širiti se. Dok pišem ovaj tekst htio bih da ga svatko pročita, no ja ga pišem slobodno i bez očekivanja, osim možda za malim komentarom.
No što kada počnem brojati broj slova ili još bolje napravim programčić koji broji broj slova koje sam napisao i automatski ih množi s iznosom koji ću zaraditi pišući ovaj članak? Što kada zalijepim cijenu na svoju radost i užitak? Što kada zamijenim mjesta i kažem da je iznos novca uzrok mojoj sreći i užitku? Što kada pomislim da su oni drugi ukrali moj novac i samim time smanjili moj užitak i zadovoljstvo?
Osjećaj koji me vodi dok pišem ovaj članak, je potreba za izražavanjem, neki bi rekli da to nije egzistencijalna potreba poput, hrane i kreveta, no to su ljudi koji srčano štite svoje male acte.
Potreba za slobodnom je ista potreba kao i potreba za izražavanjem, jer kada čovjek nema slobodu on je ograničen u svojem izražavanju.
Ni sloboda nije egzistencijalna potreba, masa ljudi živi u zatvorima.
Strah da će sloboda uništiti izražavanje, je najveći paradoks modernog čovjeka. Najveći je paradoks upravo stoga, što se rijetki istinski izražavaju, a svi mi ostali samo konzumiramo. Izraziti se za mnoge je nešto apstraktno i nemoguće. Najbolji primjer je nogomet. Tisuće i tisuće ljudi će gledati utakmicu, pričati koliko vole taj sport, no rijetki igraju. Zašto više ljudi ne igra, ako toliko njih već voli taj sport? Zar su oni u svojim glavama potpisali neku actu koja ih u tome sprečava? Zašto radije gledamo nego da sudjelujemo? Zašto se ne usudimo?
Zašto nam je lakše gledati film umjesto da živimo svoj život, zašto nam je lakše pustiti pjesmu umjesto da sami zapjevamo, zašto radije čitamo neki roman umjesto da ga sami pišemo?
ACTA je u biti običan fašnik koji se spaljuje na kraju karnevala, izlika da sve nastavi po starom. Fašizam se ne nameće, on se rađa. U svakome od nas stoji mali ZAMP-ovac koji nam brani da se sami počnemo izražavati, koji nam neda da stvaramo, koji nas drži u zoni koja nam daje sigurnost, koja ograničava našu slobodu.
Strah od slobode je zastava kojom maše taj ZAMP-ovac, on trguje osjećajima, a njegov cilj je smrt.
Ljubav se ne uzvraća, ona se širi. Sloboda se ne uzvraća, ona se širi. Sreća se ne uzvraća ona se širi. Ni strah se ne uzvraća, i on se širi. I patnja se širi.
Ljubav se ne širi strahom i patnjom. Strah se ne širi ljubavlju, slobodom i srećom.
Nitko nije postao sretan jer se brinuo o tome što će sutra jesti i gdje će spavati. Onome tko je sretan nije važno što će sutra jesti i gdje će spavati. Onome tko je sretan nije važno jeli netko platio da osjeti djelić njegove sreće.
Kad se sretnu dva sretna događa se darivanje. Kada se sretnu dva nesretna događa se krađa. I jedno i drugo je trgovina.
Sretan i nesretan se ne mogu sresti. Jer sretan uvijek vidi sreću, a u onome nesretnome vještog samozavaravatelja, dok nesretan svugdje vidi nesreću, a u onome sretnome vještog samozavaravatelja.(iako možda nije gramatički točna, ova rečenica je ono što sam htio napisati)
Nesretan čovjek djeluje da bi postao sretan. Sretan djeluje jer je sretan. Dok to ne spoznamo, nitko ne može napisati tako strašan i ograničavajući sporazum kakav već imamo sa samima sobom.
Sretan se ne može postati, već samo biti. Put do sreće nije po principu: što trebam raditi da bih postao sretan?, već po principu: što trebam prestati raditi da bih došao do sebe a samim time i bio sretan?
Nitko nije postao sretan jer je pogladao ukradeni film ili poslušao pjesmu. Do kada ćemo se natjecati tko je u moru nesretnih najmanje nesretan ili još gore, tko je najveća žrtva?
Nema komentara:
Objavi komentar