Istina je apsolut, sama je sebi dovoljna i nema suprotnosti. Laž je s druge strane uvijek ovisna o nekoj drugoj laži na koju se referira. Kada bi se laž referirala na Istinu odmah bi izgubila i kao takva nestala. Nestala bi iz čistog razloga što je tražila da je potvrdi nešto što je uopće ne može vidjeti. Kao recimo, iz sf filmova kad netko postane duh pa traži od drugih da ga prepoznaju, no nema osjetilnog načina preko kojeg bi to oni mogli učiniti. S aspekta te osobe koja je sada duh, ona se sama sebi čini stvarnom, no koliko je stvarna ako traži potvrdu od drugih, tzv. referencu. Mogu li drugi prepoznati na neki način tog duha ili ne nije važno, jer činjenica stoji da duh sam sebe ne prepoznaje kao stvarnost, jer istina ne traži da je se prizna, ona je sama sebi dostatna.
Stvarnost istine leži baš u toj činjenici što je sama sebi dovoljna, nije zavisna od nečeg drugog.
Dakle istina ne treba dokaze, ne okuplja sljedbenike, ne brani se od optužbi i ne napada one koji su protiv nje iz čistog razloga što sve nabrojano za Istinu ne postoji.
Tko je nevin a tko kriv?
Odgovor je prilično jednostavan no možda teže shvatljiv. Ako vidiš krivca, kriv si, ako vidiš nevinost, nevin si.
Istina po svojoj prirodi ne zna što je nevinost, jer ne zna što je to krivo, no s našeg aspekta, koji se furamo na suprotnosti, možemo reći da je nevinost najbliže onome kako Istina sebe vidi. A kako za istinu ne postoji krivo, možemo reći da su svi nevini, jer učinjeno je nešto što je samo po sebi nemoguće.
Aaaaaaaaaaaaaa o čemu ovaj priča?
Pa stvar je prilično logična no način na koji smo uvjetovani tu logiku odbacuje, jer nam se rijetko kada nešto takvo potvrđivalo u životu. Ako nešto ne vidim ne znači da ne postoji.
Već sam pisao da je ovaj svijet mjesto u kojemu se iskušavaju stvari koje ne postoje, kao što je recimo: nesigurnost, nemir, nelagoda, nevjera.... i svi ostali osjećaji koje smatramo nepoželjnima a ne počinju s ne, poput: mržnja, ljubomora, zavist, strah....
Pitanje s najmanje logike u sebi je: Kako iskušavati vlastito nepostojanje? Jeli nešto takvo moguće? Naravno da nije.
No, iskusiti iluziju ne postojanja bi moglo biti moguće ako stvorimo sustav suprotnosti. Tj. sustav u kojemu ćemo se praviti da postoji nešto suprotno od onoga što jest. Da bi se nešto takvo moglo dogoditi moramo biti podijeljeni u sebi. Moramo vlastitog sebe vidjeti kao različitog od samog sebe. Moramo se poistovijetiti s nečim što ne postoji. Tada će nam se počet činiti da jedno ne može postojati bez drugog. Tada Istina mora imati suprotnost. Jer kako bi mogla postojati ako nema suprotnost? Logično, zar ne.
Pa baš i nije.
Brojevni pravac u matematici, je nešto što me od uvijek očaravalo. U sredini imamo nulu, tj. ništa, s desne strane su brojevi koji postoje, a s lijeve strane su brojevi koji ne postoje.
Koji je broj veći -5 ili -1111? Kada više nemam? Kada više imam? Imam li više ako nemam manje?
Ako nemam 50 jabuka i netko bi da 3 jabuke, koliko sada imam jabuka?
Ako nemam 1 000 000 jabuka i netko mi da 10 jabuka, koliko imam jabuka?
Još zanimljivije stvari postaju kada se brojevi množe.
Ako nemam pet jabuka i ne pomnožim ih s pet puta koliki je rezultat?
-5x-5=?
A sada najvažnija stvar. Koliki je drugi korijen iz -9?
Tu matematika čak priznaje da je postoje i imaginarni brojevi. Digitron će iskreno priznati da je se dogodila greška.
Koliko god mi se ovo činilo čudno matematika nikada nije pokušala objasniti zašto je to tako, ona je primijetila da se sve tako ponaša i tako to koristi. Brojevi su na papiru, a svi znaju da se najveće iluzije nalaze baš na njemu.
Tko je kriv?
Onaj koji se brani.
Postoji li taj koji se brani?
Ne!
Tko onda iskušava patnju i bol?
Postojanje koje zamišlja da ne postoji.
Sve je to lijepo na papiru, no što to vrijedi ženi kuju muž svakodnevno tuče, roditeljima čije dijete je ubio pijani vozač, penzioneru koji ima malu penziju, dečku koji se zaljubio u curu koja ga ne primjećuje, ili šverceru u tramvaju koga je dostigao kondor?
Ništa im to ne vrijedi ako se poistovjećuju s iluzijom, s nepostojanjem. Ako zaista misle da su žena koju tuče muž, roditelji čije je dijete ubijeno, penzioneri s malom penzijom, dečko koji je zaljubljen, švercer u tramvaju. Svaki pokušaj dokazivanja i opravdavanja još dublje ih vuče u iluziju, jer istina ne zna što je dokaz.
Želiš li biti u pravu ili sretan?
Nema komentara:
Objavi komentar