Učitelj plivanja učenika prvo mora uvjeriti da mu ne trebaju nikakva pomagala da bi zaplivao. Da bi to mogao, učitelj mora znati što je plivanje a njegova vjera u učenika mora biti veća od učenikove vjere u samoga sebe. Tek kada odustane od svake potrebe za dnom na kojemu može stajati ili nečega za što će se držati, učenik može sigurno zaplivati. Potreba za učiteljem je zadnji oslonac od kojega učenik odustaje i tek tada postaje plivač.
Plivaču učitelj može dati savjet, a taj savjet će biti ili nevažan ili dobar. On nikako neće moći plivaču učiniti zlo, jer plivač zna što je plivanje, tj. vjera je ustupila mjesto spoznaji, učenik je postao znalac.
No, ako neplivač pomisli da je plivač, prihvatit će savjet neznalice, jer je i sam neznalica. Slijepa vjera se udružila s neznanjem, stoga su bol i gušenje vrlo izvjesni.
Neplivač koji zna da je neplivač je znalac, znalac u neplivanju, njegovi savjeti su uvijek dobri ili nevažni za one koji žele biti znalci neplivanja.
Neplivač koji želi biti plivač nailazi na učitelja plivanja u onom trenutku kada mu savjeti njegovog učitelja neplivanja postanu nevažni. Učitelj uvijek podučava učenika onome čemu učenik teži. Kada se učenik odluči, on svu svoju vjeru polaže u učitelja, priznaje da je neznalica, ali da želi znati. Vjera neznalice je uvijek uperena u znalca, znalac koji je učitelj tu vjeru vraća neznalici mnogostruko uvećanu. Neznalica tom vjerom postaje učenik.
Na ovaj način učenje je uvijek jednostavno, zabavno i sigurno, stoga učenik mora postati znalac.
Ukoliko neznalica nema vjere koju bi položio u znalca, on je osuđen ostati neznalica okružen vlastitom sumnjom i nesigurnošću. Nedostatak vjere u novoga znalca je vjera potrošena na staroga učitelja. Vjera položena u učitelja nije se vratila mnogostruko uvećana, što razotkriva lažnog učitelja i neznalicu. Ovo učenje svakako nije bilo užitak za učenika, no on ne želi odustati od njega jer smatra da muka koju je uložio ima neku vrijednost, proklinjući samoga sebe. Pošto nije odustao od starog učenja neznalica nema vjere koju bi položio u novo učenje koje ga privlači pa ostaje razderan između starog, za koje mu se čini da ga ograničava, i novog, koje ga vabi i frustrira.
Pravi učenik uvijek rado odbacuje ono što ga opterećuje, jer svakim činom odustajanja od starog oslobađa se vjera za ulaganje u novo. Učenik u sebi ima ugrađen smjer kretanja, ono što mu je ugodno tjera ga naprijed, a ono što mu je neugodno od toga odustaje. Učeniku nije potrebno bježanje, već odustajanje. Ako učenik bježi od nečega on ustvari ne znajući pokušava sam sebe ugristi za rep, tj. stoji na mjestu ali se kreće, on tada nije učenik nego obična neznalica.
Neznalici je najveći strah da ako odustane od starog, da će ostati u praznini, da će se zaustaviti i umrijeti. Taj strah postoji samo zato što se neznalica ne zna služiti vlastitom vjerom. A ne zna se služiti vlastitom vjerom zato što se boji učiniti prvi korak ne bi li iskustveno spoznao način. Iako se sve princip čini kao začarani krug, ne treba očajavati, jer sve u sebi nosi Božansku Iskru i s vremenom neće ostati nitko tko se neće izbaviti.
Neznalica to još ne zna, no učitelj polaže svoju vjeru u njega i u pravi trenutak srest će se kao učenik i učitelj.
Nema komentara:
Objavi komentar