Opisati nekome nešto, a bez da se pozove na nešto što je tome nekome poznato je nemoguće. Prema toma mora postojati nešto u svakome od nas što nas ako ništa drugu barem usmjerava u pravom smjeru. Dakle da svatko od nas nije već u istini, bilo bi mu nemoguće naslutiti istinu, samim time nitko ne bi govorio o njoj.
Zanimljiva je priča o domorocima koje je posjetio Darwin ili možda Columbo, nisam siguran koji od te dvojice, nije niti važno.
Domoroci su naime živjeli svoj život na nekom od onih toplih otoka koje gledamo na televiziji i odjednom u se pojavili neki čudno obučeni ljudi blijede puti. Nikome od otočana nije bilo jasno kako su došli. Vidjeli su ih kako dolaze čamcima, no kada su se pokušavali sporazumjeti bijelci su im objašnjavali da su došli brodovima, koji su bili usidreni u malo dubljim vodama stotinjak metara od obale. Iako bijelcima posve očiti, brodove domoroci nisu mogli vidjeti jer u njihovoj svijesti nije postojalo ništa slično tako velikim plovilima.
Priča dalje kaže da je tu bio neki vrač, koji je bio malo otvorenijeg uma, pa je uspio pojedincima objasniti gdje i kako da gledaju, koristeći se raznim prispodobama.
Pitanje je, ako smo svi u istini, zašto je nitko ne vidi?
Istina se ne vidi zato što smo oko nje naizgled izgradili zidove i razne vrsta zastora. Svaki put kada se poistovjetimo s bilo čime u ovome svijetu, zaklanjamo Istinu. Mogli bismo reći s ovog kuta gledišta, da je Istina ono što ostane kada ničeg drugog nema. Nemoguće je iskusiti nebivanje, prema tome sve što je višak od onoga što ostane kada ničeg drugog nema je pokušaj da se iskusi nepostojanje.
Ako je Istina savršena i sebi dostatna, tada se u njoj sastoji sve što jest, ono što je izvan nje, ne postoji.
Nema logike zar ne.
Što je onda istinito?
Jedno kaže: Istina je savršena, dakle lijepa ugodna, mirna... dakle sve što nije to ne postoji. Ono što narušava ugodu i mir ne postoji.
Drugo kaže: ja sam sada nesretan, iskušavam neimaštinu, strah, patnju i bol. To je moja istina.
Zaključak može biti: Istina nije savršena niti lijepa niti ugodna niti mirna, prema tome moja težnja za mirom, ljepotom i savršenstvom je pogrešna. A ono što smatram istinitim je pravo postojanje, koje se sastoji od patnje boli i neimaštine. To je moja težnja. (Ludost, zar ne?)
Ili
Zaključak može biti: ako sam ja sada nesretan, a Istina je sreća, a suprotnost sreći tj. Istini ne postoji, tada ili niti ja ne postojim (što bi reklo da je iluzija prilično uspješna, jer me je uspjela uvjeriti u nemoguće), ili ja uopće nisam ono što mislim da jesam.
Kada smo sretni i zadovoljni razmišljamo li tada o tome kako bi bilo super da smo sada nesretni i nezadovoljni? Kada imamo love, razmišljamo li tada kako bi bilo super da nemamo love? itd.
A kada smo nesretni, što tada želimo? Kada nemamo love, što tada želimo? Kada smo nemirni što tada želimo?
Zašto onda nismo, sretni, mirni, puni love(što god to značilo), zadovoljni....
Zbog početne greške koju smo ugradili u sebe. Smatramo da nešto trebamo raditi ili imati da bismo bili savršeni. Ne postoji ni jedna druga greška. Sve kreće iz te greške.
Što je dakle istina:
-Istina je stanje u kojemu nema potrebe za spoznajom istine.
-U Istini si onda kada uočiš da se nemaš više s čim poistovjetiti.
Prestaješ se poistovjećivati onog trenutka kada shvatiš da ti je Istina vrjednija od onoga s čim se poistovjećuješ, tj. što želiš. Prestat ćeš se poistovjećivati kada shvatiš da je sve to potpuno bezvrijedno, tada ti ostaje jedino Istina kao prava vrijednost, i koliko bi se tada god trudio da spoznaš bezvrijednost, nećeš to moći. Nećeš to moći jer će „bez“ nestati s ostatkom iluzije. Ostat će samo vrijednost.
Na kraju joker pitanje:
Ako je istina savršena, može li pogriješiti?
Nema komentara:
Objavi komentar