Savršeni um je samo jedan. Savršeno može biti samo jedno. Kao takvo ono ne može imati ni početak ni kraj, mora biti beskonačno, prema tome ono je sve što postoji. Savršenstvo se izražava kroz samo sebe samome sebi. Savršenstvo je mir, a izražavanje tog savršenstva je ljubav. Savršenstvo je potpuno slobodno u svome izražavanju jer se izražava u samome sebi. Ono se ne može izražavati izvan sebe jer izvan njega ništa ne postoji.
Kada bi u Savršenstvu postojalo vrijeme, u treptaju oka učinila bi mu se ideja nepostojanja. U tom istom trenu ideja bi nestala jer niti nije postojala, samo mu se učinila.
Dijelu uma, kojemu se ideja učinila, učinilo se da je ušao u iluziju. Savršen kakav jest, nije vidio ništa osim savršenstva.
U tom trenu, koji je, kada bi savršenstvo znalo za vrijeme, odavno prošao. U toj iluziji, koja nikada nije postojala, ja pišem ovaj tekst.
Pišem ga samo zato što sam povjerovao u nepostojeće, ono što je stvarno za mene je postalo iluzija, a iluziju vidim kao stvarnost. No, vjeru, koju sam uložio u nepostojeći svemir i samim time ga sebi učinio stvarnim, sada usmjeravam prema istini, ne da bih istinu učinio stvarnom, već zato da bi se iluzija raspršila.
Ideja, da se dio uma može odvojiti od savršenog uma, može se učiniti stvarnom, samo zato jer se u nju vjeruje. Kada um povjeruje u nešto takvo rađa se grijeh. Grijeh se zasniva na ideji da je jedan pogriješio protiv drugog i jedini ispravak je ako onaj drugi oprosti onome koji je pogriješio. Vjera, da je moguće odvojiti se od sveg što jest je greška, da je se vidi kao takvu, jedno bi bilo jedno sa svime. Ovo govorim iz aspekta onoga koji misli da je odvojen. No onaj koji je jedno, on je jedno sa svime, čak i s ovim dijelom koji misli da je odvojen.
Ono što misli da postoji izvan tog jednog je čista iluzija, to je mehanizam koji, onog koji misli da je odvojen, drži u ovakvoj iluziji, a zove se Ego. Njegova svrha je održavati iluziju, jer jedino na taj način može postojati, tj. može mu se činiti da postoji. Njemu je dakle svrha održavati samoga sebe na životu, tako što uvjerava samoga sebe da je stvaran. Povratak u jedno, Egu bi značilo sigurnu smrt, jer on postoji samo kao ideja odvojenosti. Zato Ego zovemo još i Đavao ili Sotona, jer se čini da svojim postojanjem prkosi onome što je savršeno, Bogu.
Iskonski grijeh, grijeh koji stvara sve ostale grijehove, je ideja da se može činiti nešto što Bog ne odobrava. Ideja da se može biti odvojen od Boga. Taj grijeh ne može biti oprošten iz jednostavnog razloga. Bog ne vidi nikakvu odvojenost, sve ju u njemu i sve je savršeno. Ideja odvojenosti njemu je nestvarna, jer ona bi značila da je on nesavršen i nepotpun i da nije sve što jest. Što zaista nema logike.
Um koji smatra da se odvojio, želi da mu Bog oprosti, no, da bi oprost bio moguć treba ispraviti grešku. Um koji misli da se odvojio, misli da je učinio nešto moguće, on misli da je odvojenost stvarna, a želi biti jedno sa svime, što je jednostavno nemoguće.
Uvidjevši da je nemogućoj situaciji odvojeni um stvara Svemir. Svemir, koji Egu služi da se odvajanje u vremenu nastavlja u beskonačnost. Svemir, koji Bogu služi da mu se Ono Što Misli Da Se Izgubilo samovoljno vrati. Bog zna da će se Ono na kraju vremena vratiti, jer nikada nije niti otišlo. Jer Sve prebiva u sada i ono ne poznaje vrijeme.
Nema komentara:
Objavi komentar