Slobodna volja

 Slobodna volja je volja koja ničim nije uvjetovana. Ona je čista akcija. Kao takva, ona se ne može sastojati od bilo kakvog izbora. Ukoliko postoji izbor, tada volja više nije slobodna. Ukoliko postoji izbor, tada mora postojati i uzrok tom izboru, dakle svako izabiranje je obična reakcija, a to nikako nije slobodna volja.

Ono što prebiva u savršenstvu, nema između čega birati. Ono prebiva u savršenstvu i uvijek bira savršenstvo. Prema tome njegova volja je potpuno slobodna.

Kada bi ono što prebiva u savršenstvu imalo potrebu birati, to bi značilo da je nešto bolje od onoga u čemu se sada nalazi. Takva potreba bi značila da se ono ne nalazi u savršenstvu, a dokaz tome je ideja da postoji nešto bolje. Zaključak može biti, da savršenstvo ne postoji, a samim time ne postoji niti slobodna volja, ili je pomisao o postojanju jednog takvog izbora  čista iluzija. 

Ako ne postoji slobodna volja i ne postoji savršenstvo tada možemo slobodno reći da smo svi robovi i živimo u paklu.

Ako postoji slobodna volja, tada znači da postoji savršenstvo, a sve dok vidimo izbor živimo u iluziji.

U savršenstvu nema izbora, ono što jest je najbolje što može biti, a ono što u tome prebiva je savršeno, prema tome uvijek bira savršeno i to je njegova volja, osim savršenstva ništa drugo niti ne postoji.  

Pakao konstantno nudi izbore da bi nas uvjerio da imam slobodu biranja. No tako nikada nećemo steći slobodnu volju, osim ako shvatimo da je izbor samo jedan: PATNJA ILI MIR?

Ako odaberemo patnju stalno ćemo iskušavati razne izbore. Birat ćemo političare, aute, žene, muškarce, cipele, odjeću, hranu... Stalno ćemo se pitati jesmo li dobro odabrali, gledat ćemo druge kako oni biraju, pa kada primijetimo da je netko bolje odabrao pitamo se zašto mi nismo tako odabrali. Ili ćemo tvrditi da nas nitko nije pitao i da su drugi za nas odabrali, ili što je najčešće: nismo imali sreće. Čak ćemo tvrditi da nemamo slobodu izbora i borit ćemo se za to pravo, okupljat ćemo se i protestirat na ulicama i trgovima, ali na kraju će uvijek biti:

HAJDE, IZABERI JEDAN BROJ. SIGURNO ĆEŠ POGRIJEŠITI

Naša pogrešno usmjerena vjera, da ćemo jednog dana, ili možda baš ovaj put dobro odabrati, drži nas u ovoj iluziji odabiranja.

Ako odaberemo mir nestat će svaka potreba za biranjem i shvatit ćemo da je mir naša jedina volja. Tko je u miru nema što drugo birati, jer mir je jedino što želimo, jer mir je naše prirodno stanje. Kada bismo svaki put kada imamo potrebu nešto birati odabrali mir, svijet bi bio pun mira i ljubavi. Sva patnja i bol od koje bježimo pokušavajući bolje odabrati bi nestali.

Izbor uvijek kreće iz nemira. Hoću li sada pisati ovaj tekst ili ići na WC, ili bih možda išao nešto pojesti. Ili možda samo trebam shvatiti da više nisam u miru  i odlučiti se za mir, možda duboko udahnuti, ili se prisjetiti mira, ili se protegnuti da bih se vratio u mir. Kada sam se vratio u mir nešto se događa, ili pišem dalje tekst, ili idem na wc, ili grickam neku voćku, zar je važno? U svijetu iluzije se uvijek nešto mora događati, ne treba se boriti protiv toga, jer je to samo još jedan izbor. Jedini je izbor želim li biti miran i zadovoljan dok se ovo događa, ili želim pod svaku cijenu umjesto ovoga što se sad događa odabrati nešto što smatram da će me učiniti zadovoljnijim, sretnijim, u konačnici mirnijim. Kada nešto takvo pomislimo, zapitajmo se: nisam li i zadnji put izabrao nešto što sam mislio da će me učiniti zadovoljnijim, a sad opet moram birati? Zar stvarno vjerujem da ne postoj trajna sreća i zadovoljstvo, zar stvarno želim iskušavati takav pakao, koji u jednom trenutku daje sreću, ne bi li je u slijedećem trenutku oduzeo? Zar ću tako cijeli život? Zar sam sebi želim onu: Dao Bog da imo, pa nemo!

P.S. Za one koji ne biraju

Kada mislim da nemam sreće ili da su mi drugi odabrali, što tada?

Npr.

Cura me tjera da idemo u šoping u neki centar, meni se ne ide. Imam izbor: ići ili ne ići.

Biram: ne ići.

Cijelo vrijeme me grize savjest, jer sam je odbio, opravdavam se činjenicom da sam i njoj i sebi uštedio par kuna.

Mogao sam se prvo odlučiti za mir. Reći sebi: ja samo želim biti miran hoću li ići ili ne nije važno.

Cura je uporna njoj užasno trebaju nove cipele. Nabraja razloge, nabraja moje nedostatke i razloge zbog kojih ne želim ići. Imam izbor: ići ili ne ići, reći joj što je ide ili ne reći.

Biram: idemo u šoping nema smisla biti logičan.

Mogao sam se odlučiti za mir. Kada sam miran svakako ću bolje donijeti odluku, svakako bih joj lakše ljepše i nježnije mogao izreći stavove zašto mi se ne ide, razvio bi se razgovor u kojemu bih možda uvidio da i ja imam koristi ići.

Izlazimo iz stana. Pojavljuje se pitanje: ići autom ili nekim javnim prijevoznim sredstvom. Svatko ovdje ima svoje izbore, nekome je više važno da uštedi pa će ići tramvajem gdje neće platiti kartu. Netko se voli voziti autom. Uglavnom izbor je auto ili nešto drugo.

Biram: Auto, ne da mi se hodati do tramvaja pa ću još morati hodati po centru tražeće baš te prave cipele, pa se onda vraćati do one prve trgovine jer su ipak te bile najljepše.....Ne moram napomenuti da cijelo ovo vrijeme napetost raste i kod jednog i kod drugog aktera ove priče.

Mogao sam prvo odabrati mir. Ako ništa drugo vozio bih mirnije.

Vozimo se s autom kazaljka goriva je pri minimumu, na vijestima su javili da Ina diže cijenu goriva, nisam dugo provjerio ulje. Vozim nervozno jer sam ljut od cijelog tog odabiranja u kojemu ja uopće nisam u biti imao pravo glasa. Cura viče da vozim sporije, skoro sam nekog lupio. Izderem se na nju i saspem sve ono što sam držao u sebi i kažem joj da šuti. Ona se počinje duriti i sada se svima čini da ovaj šoping baš i neće biti ugodan. Iako se sada to ne čini ja imam izbor: Žderati se što sam se izderao ili se odlučiti za mir.

Biram: Žderanje. To mi više paše uz karakter, omogućava se da se opravdavam u sebi, ipak je ona kriva za sve.

Mogao sam prvo odabrati mir. Ionako je sve ovo samo iluzija, mi smo dva patnika u paklu koji imaju izbor ostati u njemu ili izaći. Ako odaberem mir kasnije ću moći lakše raspraviti cijelu situaciju.

Na pola puta čuje se lupanje, pukla je guma. Pada mi na pamet kako nisam provjerio rezervnu gumu već više od pola godine. Trčim do gepeka otvaram ga pipam rezervnu gumu: prazna.

Psujem i pljujem po autu, lupam gume nogama. Cura preplašeno sjedi u autu. Imam izbor: odlučiti se za mir da bih mogao lakše promotriti situaciju ili se početi derati na nju i sad joj stvarno reći što je ide.  

Biram: ...

Priču sami završite. Ionako nije priča važna. Važno je da se u svakom izboru mogao prvo odabrati mir. Svaki daljnji odabir je potpuno nevažan, jer što se opet dogodilo opet slijedi biranje mira. Možda se postupak čini glup, no činjenica i to će vam se dokazati ako krenete tim putem, tj položite vjeru u mir,  da će svaka slijedeća odluka biti bolja od prethodne. Činjenica je da nikada ne možete imati sve informacije i ono što se može u nekom trenutku činiti kao pogrešna odluka, ako je odabrana iz mira, na kraju će se pokazati kao prava. S vremenom ćete uvidjeti, da su nakon biranja mira, odluke potpuno nevažne, jer koliko se god vi odupirali „pravim“ odlukama, što god bude posljedica tih odluka vam ne može štetiti, ali ni ikome drugome. To je prava čarolija mira i jedini način da se svijet učini boljim i ljepšim, jer mir može stvarati samo još mira.

Ne činimo li sve na ovom svijetu, ne bismo li došli do mira? Koji može put do mira biti bolji osim, da uvijek biramo mir?

P.P.S: Teški slučajevi

Što ako su mi nekog ubili, ili sam silovan?

Stopam u Africi i stane mi neki auto, u njima tri žene. Uči ili ne ući?

Biram: Vau tri žene u autu, u dvadesetima nisu ružne, tko ne bi ušao?

Mogao sam odabrati mir.

Vozimo se, one vele da moraju negdje skrenuti. Koke su okej, ideja mi se uopće ne čini loša.

Mogao sam odabrati mir.

Prođe nekoliko mjeseci, zovu me na prepoznavanje. U meni kipi bijes. Hoću li odabrati mir? Naravno da neću, pa ja sam silovan. Ja sam ovdje žrtva.

Još uvijek mogu odabrati mir, hoću li se busati u prsa i govoriti si da sam žrtva i cijelo vrijeme proživljavati tu patnju ili odabirati mir.

 Nitko ne kaže da je to lako, jer onaj tko prolazi kroz takva iskustva je daleko od ideje mira. Činjenica je da žrtva smatra da će biti mirna tek kada agresora stigne kazna nikada se ne pokaže istinitom, možda je malo manje kivna i ljuta, ali još uvijek je žrtva. Žrtva uvijek prebiva u nemiru. Onaj tko je u miru ne može biti žrtva. Nikada nije prekasno niti prerano odlučiti se za mir. Za mir se odlučujemo uvijek u pravom trenutku.