Ljubav

Zamislite si, ako želite, roditelja. On može biti ili majka ili otac, ili oboje. I zamislite si dijete koje se želi igrati, slobodno od roditeljskog nadzora. Ne zato što želi nešto sakriti od roditelja, već zato što želi istraživati na svoj način neopterećeno idejama roditelja, koje oni imaju o tome što dijete istražuje. Roditelje ispunjavaju želju djetetu i naprave mu prostoriju u kojoj je nemoguće djetetu ozlijediti se. Sve što se nalazi u toj prostoriji djetetu ne može učiniti ništa, a dijete od svega toga ne može ništa slomiti. Dogovor između djeteta i roditelj je da oni nikada neće ulaziti u tu sobu, a ono će kada bude htjelo biti s njima samo izaći. Ako vam je teško takvo nešto zamislite, tada prihvatite na trenutak ideju da je roditelj siguran da je dijete posve sigurno, ništa više.

Dijete odlazi u sobu i izlazi iz nje po svojoj volji, roditelji znaju da je dijete dobro odgojeno i vjeruje im bezuvjetno, ne boji im se prići ni iz kojeg razloga. Ono jede koliko mu treba, igra se njima, a kad poželi odlazi u prostoriju.

Jednog dana čuje se užasna vriska iz prostorije. Roditelji su sigurni da se dijete ne može ozlijediti. Dakle jedino što se može dogoditi je da je dijete zaspalo i sada sanja. Kako ne smiju ući u sobu, jer bi time narušili povjerenje djeteta. Oni su svjesni da se dijete mora probuditi jer svakom snu dođe kraj, no njihova ljubav prema njemu je tolika da mu oni žele skratiti tu patnju u kojoj se sada nalazi.

Jedino što roditelj mogu je dozivati ga da se probudi. Oni to čine nježno, jer kada bi ga naglo probudili, prekršili bi njegovu volju. Ono mora postati svjesno da sanja, i tek tada se treba samo od sebe probuditi. Na kraju krajeva dijete je još uvijek sigurno i slobodno. Samo što je to zaboravilo. Sve što treba je, prisjetiti ga.

Roditelj su Sve Što Jest: nazovimo to Bog. Dijete je mogućnost Boga da sebe vidi kao dio samoga sebe. Prostorija je simbol slobode i sigurnosti, što jest Bog. San koje dijete sanja je ideja odvojenosti dijela od cjeline. Ideja da će se dijete samo probuditi je činjenica da je dijete savršeno, ono je Bog. Dozivanje roditelja je mehanizam ugrađen u dijete koji mu omogućava da razluči iluziju od stvarnosti, to je ljubav između roditelja i djeteta, nazovimo je: Duh. Roditelji ne mogu vidjeti što dijete sanja i govoriti mu što je istina a što laž. No njihovi dozivi izvan tog sna dijete polako usmjeravaju od sna, prema buđenju.

Ljubav ne zahtjeva, ne traži, ne ograničava, ne ucjenjuje. Ljubav je spoznaja da je sve jedno. Njoj je sve jedno jer zna da je sve sigurno, da je sve slobodno. Ona ne zna što je briga, jer zna što je sigurnost, ona ne zna što je kazna jer zna što je sloboda.

Onaj koji ograničava i zahtjeva, ne zna što je ljubav, jer ne zna da od sebe zahtjeva i od sebe traži.

Ljubav nije posebna, ona je samo jedna. Ona ne zna za majku i dijete, curu i dečka, muža i ženu, dečka i dečka, jer joj je sve jedno. Ona ne vidi stranaca u tramvaju, prosjaka na ulici ili političara na televiziji, ona vidi samo sebe, jer zna da osim nje ništa drugo ne postoji.

Želim li se utopiti u ljubav i nestati kao Velimir, postati jedno sa svime, ili želim ostati Velimir pokušavati upoznati drugog Velimira, a do tada ga se bojati.

Ostati Velimir i utopiti se u ljubavi je nemoguće, jer jedno drugo pobija.  Da bi jedan Velimir mogao biti jedno s drugim Velimirom, oba moraju nestati. Dok se to ne dogodi oni su samo dva stranca, koji jedan drugome potvrđuju iluziju.

Zar mi to što sam Velimir, Marko, Tea, Pero toliko vrijedi?