Cjelovitost

Teško je razlučiti koji je naš duhovni a koji materijalni aspekt, jer, jedno i drugo se konstantno isprepliću na materijalnoj razini, no može se ustvrditi da i osobe koje su pragmatične i materijalističke kreću od duha, jer duh je uzrok svega. Kako ne možemo biti u potpunom kontaktu s duhom jer bi time iluzija nestala, kao što san prestaje kada samo potpuno budni, recimo da smo svjesni duha koji nije potpuno svjestan. Ili, da je duh koji nije potpuno svjestan, svjestan ovog oblika postojanja, koji zovemo ja. Sada kada sam sve tako jasno i kratko objasnio možemo prestati opterećivati kako se to sve u biti odvija, i možemo promatrati stanje u kojemu se nalazimo.

Ja, kao subjekt, vršim određenu radnju nad nečim, što je ja. To je bit cijelog materijalnog postojanja. Ukoliko nema objekta nema materije, tj. ne obraćam pažnju na materiju, jer nama nikakve suprotnosti: Ja jesam. U stanju čistoga duha postoji samo ja, ili postoji samo radnja, ne bih znao, nisam još osvijestio takvo nešto.

Pošto svi iskušavamo materijalnu realnost i promatramo svoje ponašanje unutar nje, hajdemo objasniti zato se sve odvija tako kako se odvija.

Da bi Jedno, od kojega sve kreće moglo iskušavati iskustvo drugog, ulazi u iluziju materije. Tada Jedno poprima oblike koji nisu svjesni svoga izvora, već samo svojih oblika. Proces počinje već samim stvaranjem duše, koja je sposobna sebe razlučiti od drugih tj., zaboravlja pravu istinu, tada duša ulazi u materijalnu realnost i zaborav je još jači. Ovdje postoje vrijeme i prostor, postoji materija koja ima svoja pravila i ograničenja kojih se treba pridržavati. Naravno za čovjeka je najveće ograničenje sjećanje. Čovjek pamti i proučava prošlost, traži dinosaure, korelira se s ostalim bićima i vidi da je jači, pametniji, počinje upravljati materijom, mijenjati je, poistovjećivati se s njom. A materija je tako čvrsta iluzija; pruža mu nepoznate krajeve, morske dubine, udaljene mjesece, planete, sunca, zviježđa, galaksije. Sve samo da bi se udubio i zaboravio tko je i što je. Da bi um mogao dostići svoj krajnji vrhunac, da bi ubio bogove. Ništa ne smije ostati nerazjašnjeno. U ovom procesu čovjek zaboravlja na dušu, i narušava „prirodnu“ ravnotežu. Ovdje bih malo htio pojasniti koncepte suprotnosti. U našoj kulturi najčešće smo svjesni nekoliko suprotnosti: muško-žensko, dobro-loše, bogati-siromašni, zdravi-bolesni i itd.

U svim tim suprotnostima nalazimo muški i ženski princip.              

Muški princip: aktivan, materijalan, racionalan, vruć, grub, tvrd...

Ženski princip: pasivan, duhovni, emotivan, hladan, nježan, mekan...

Stvaranje, radnja koja nikada ne prestaje je moguće upravo zbog muškog i ženskog principa, no Sve, koje je statično, nadilazi principe i postaje cjelovito, upravo zbog toga što između ovih dviju principa na „kraju Svega“ nema napetosti, tj. razlike u potencijalima. Mogli bismo reći da je Sve u biti svjesno da se sastoji od suprotnosti koje su u ravnoteži i upravo stoga može biti cjelovito. Tako je i s nama ljudima, možemo biti samo jedan pol cjeline i vječno tražiti drugu polovicu, ili možemo shvatiti da se poistovjećujemo s polom koji je u tom trenutku jači, te otkriti pol koji je bio uspavan, te na taj način postati cjeloviti. Biti cjelovit ne znači da je završio rast, već znači da je tek sada pravi rast moguć.

Kada shvatimo da se sastojimo i od jednog i od drugog principa, shvaćamo da smo i duh i materija, i aktivni i pasivni, i racionalni i emotivni, i vrući i hladni, i grubi i nježni. Kada smo cjeloviti sposobni smo istinski mijenjati svijet na bolje, jer iako se sastojimo od napetosti, ne tražimo svoju suprotnost, reakciju na našu akciju, sva akcija počinje i završava u nama, a ujedno smo svjesni da omogućavamo drugima da postanu cjeloviti, jer pol koji smo nekada bili nekom drugome smo izjednačili u sebi, a onaj drugi, kojemu smo bili suprotnost „prisiljen“ je u sebi tražiti ravnotežu. Kada se susretnu dvije cjelovite osobe, svjesne svoga postojanja, a opet savršeno utopljene u Iluziju događa se istinska suradnja.