Akcija

Da bi bilo stvaranje, mora postojati razaranje, a da bi se razorilo, mora biti stvoreno. Da bi se umrlo mora se biti rođen, a da se ne umire ne bi se niti rađalo. Kada bi sve bilo statično, bilo bi vječno, a sve što je vječno je statično. Zato je vječnost u trenutku, a trenutak traje cijelu vječnost, samo zato što u biti nema trajanje. U vječnosti teče vrijeme, vječnost ga je svjesna, ali ono nje ne može biti. Vrijeme zbraja trenutke, koji su vječnost i pobija samo sebe u svojoj logici.

Kada svemir želi biti, postaje kamen. Kada želi osjećati, postaje biljka. Kada želi djelovati, postaje životinja. Kada želi stvarati, postaje čovjek. Stvarati se može reaktivno ili aktivno.

Reakcija kreće iz okoline, a akcija kreće iz izvora. Svaka akcija rezultira reakcijom, baš kao i svaka reakcija. Koja je onda razlika između akcije i reakcije.

Akcija je uvijek aktivna, a reakcija je uvijek reaktivna. Dakle akcija ne gleda što se dogodilo, da bi ponovno reagirala, već stvara novu akciju neovisnu o prošloj. Dakle, ne veže se na rezultat. Akcija je sama sebi i početak i kraj, ona je i djelovanje i rezultat. U njoj se nalaze i cilj i sredstvo.

Reakcija sama sebi nije početak i prema tome ne može si biti na završetak, stoga ona uvijek reagira na ono što je bila prisiljena prouzrokovati. Reakcija je vrsta akcije koja se sastoji samo od određene aktivnosti, da bi se došlo do cilja, no onaj trenutak, kad se postigne cilj, je u biti samo aktivator novoj reakciji. Dakle reakcija nije niti cilj niti sredstvo da se dođe do cilja, jer u istini se cilj uvijek nalazi u aktivnosti. Stoga je izreka da cilj opravdava sredstvo glupa i besmislena. Cilj uvijek treba biti sredstvo, i sredstvo uvijek treba biti cilj. Biti reaktivan nije ništa drugo nego biti životinja koja ima sredstvo da uništi čitav planet. Zastanimo na trenutak i pogledajmo oko sebe.

Pa hajdemo se malo igrati stvarnog života:

Kad sam bio mali, htio sam biti i raditi sve što i moj otac. Imao sam tu mogućnost da sam mogao svoje roditelje promatrati u svemu što su radili, jer su me uvijek držali u svojoj blizini. Najzanimljivija stvar na svijetu koju sam mogao raditi je raditi isto što i roditelji. Njihov svakodnevni život mi je bio nešto najzanimljivije što se može raditi. Sve je bilo novo i konstantno sam mogao učiti nove stvari, svakog dana bih bio veći i jači mogao sam točnije i realnije izvoditi radnje koje oni obavljaju. Glavni cilj mi je bio raditi to što rade i oni. Ni na kraj pameti mi nije bilo da kod njih to nije tako. Jedva sam čekao dan kada ću i ja slobodno i bez njihova nadzora moći raditi sve te super i zanimljive stvari. Na kraju krajeva, zato sam se i rodio, da budem aktivan, da činim stvari koje me toliko vesele, zar ne?

Sjećanja na te dane moram priznati su prilično blijeda, da su jača vjerojatno bih tokom odrastanja poludio. Ako se netko slučajno pita zašto, odgovorit ću.

Kretanjem u školu, počinje tzv. ozbiljni život, prije bih rekao završava pravi život, a počinje zamjenski život, jer sve što se radi je samo zamjena za ono što se zaista želi raditi, neki to zovu priprema, neki školovanje, ja to zovem izgon iz edenskog vrta, ili ti spoznaja dobra i zla. Da nema zaborava ne bismo se mogli pomiriti sa sadašnjošću i poludjeli bi smo.

Dok je dijete malo, svaku aktivnost koju učini je jako slatka i pričinjava radost svojoj okolini. Sve što čini se nagrađuje, a ako je neko ponašanje neželjeno ukor je blag. Što je dijete aktivnije, veće i jače, to više njegove aktivnosti počinju više zadirati u život odraslih. Dijete ne rastavlja igrački zato što želi vidjeti što je unutra, ili da je ponovno sastavi, ono to radi zato što je želi rastaviti. Ne šara po zidovima zato što poslije želi čistiti, već zato što ga veseli šaranje. Sve što radi, radi baš zbog toga što radi. No s vremenom dijete počinje primjećivati to drvo na sredini vrta: ono što je tako primamljivo, ono zbog čega je došlo na ovaj svijet: STVARI. Prva stvar koju svako dijete želi, a želi je relativno nesvjesno, je SISA. To je određeno vrijeme njegova jedina stvar koja ga zanima. A isto tako čim se dijete rodi iznad kolijevke mi vješamo razne bučne ili blještave predmete. I ono uživa promatrajući ih. S vremenom shvaća da one nisu dio njega, već služe da se s njima čine  razne zanimljive aktivnosti. Neka zvecka ako je zatreseš, neka šuišti, neka pošta zvukove ako je dotakneš, i sve je to tako super i primamljivo, jer koristiš sve te super i nove stvari, poput sluha, vida, opipa, mirisa, i mmm okusa.

S vremenom dijete toliko poistovjeti stvari s aktivnostima, da smatra da jedino stvari omogućuju aktivnost. No odrasli mu kažu: -ne možeš imati sve, i ne možeš raditi što god želiš, postoje i drugi ljudi i njima se ne sviđa to što radiš. I u tom trenutku je spoznalo dobro i zlo, no i dalje mu je dopušteno živjeti u raju, i dalje roditelji ponekad donose stvari, i ponekad mu dopuštaju da radio ono što ga veseli. No kako se um razvija, dijete je sposobnoje više vidjeti, više isprobati, primjećuje da ima tako puno stvari oko njega, sve te stvari koje želi da bi se moglo igrati, a toliko je puno odraslih koji ga ograničavaju, a isto tako je svjesno da bez odraslih ne može, od svih stvari koje stalno i najviše treba su upravo ti ljudi, već je odavno shvatilo da je najsigurnije činiti ono što oni odobravaju, jer tada, ako bude dobro, dobiva ono što želi. Vrata raja se polako zatvaraju. A na vratima stoje kerubini  i vatreni mač. Mač je strah, a kerubini su krivnja.

Dijete polako odrasta i zaboravlja blaženstvo u kojemu se nalazilo dok je bilo malo. Postaje dječak ili djevojčica, muškarac ili žena. U procesu činjenja onoga što drugi žele da bi mogao činiti ono što ga veseli, čovjek je zaboravio što je istinsko veselje, već ga je počeo povezivati sa stvarima. U procesu odrastanja je potpuno izgubio sigurnost i ljubav od roditelja, slobodu koju mu je društvo dodijelilo zbog nezrelosti, obilje i bogatstvo djetinjstva se pretvorilo u nestašicu i siromaštvo realnosti. Sada ljubav traži od nepoznatih ljudi, sigurnost u poslu koji se dobro plaća, bogatstvo u igrama na sreću, slobodu u godišnjim odmorima na udaljenim mjestima, morskim dubinama ili planinskim visinama, a obilje na stolu pretrpanom jeftinom i nezdravom hranom. A ono, ono za čime je istinski čeznuo kao dijete? Što je to ono bilo, što ga je toliko veselilo?

Raditi uvijek ono što radim baš zbog toga što to želim raditi. Ići na posao jer baš taj posao želim raditi, a ne zato što trebam novac. Spavati zato jer spavati tako super, a ne zato da se odmorim. Gledati tv, zato jer je to zabavno, a ne zato jer mi je dosadno. Jesti jer je zabavno žvakati, kušati, mirisati, a ne zato što sam nervozan.  Biti aktivan umjesto reaktivan.

Zaista, razmisli, koliko aktivnosti tokom dana radiš zato što reagiraš na nešto, a koliko zato što si aktivan. Kako znaš kada si aktivan, a kada si reaktivan?

 Kada na kraju akcije dobiješ to za čim si išao, bio si aktivan. Ako na kraju akcije nisi dobio to za čim si išao, bio si reaktivan. Kako znaš jesi li dobio?

Prati svoje emocije, promatraj, kako se osjećaš, koje emocije izviru iz tvoga uma, to je sve što trebaš činiti.

Što su stvari, što je aktivnost, što je emocija, što je osjećaj.

Prvo je osjećaj, osjećaj zadovoljstva, on se želi uvećati, um ga percipira i stvara određenu emociju, emocija je već aktivnost sama po sebi, ona je oblik misli, misao je aktivnost. Tu aktivnost želimo uvećati, dakle želimo je staviti u neki odnos, i zato je jednostavno moramo prenijeti u materijalno: materijalizirati, staviti unutar prostora i vremena, omogućiti kretanje, a za to koristimo stvari. Stvari su sve ono što ne možemo pojmiti kao dio sebe, kada nekoga ili nešto možete pojmiti kao dio sebe, tada to za vas više nije stvar. No dok god nije tako, ne zavaravajte se, sve su to samo stvari koje vam omogućavaju da uvećate svoj osjećaj. Vaš partner ili partnerica, je za vas objekt, stvar, on ili ona vam pomažu da uvećate sebe. Ljudi ne vole kada ih se smatra objektima, jer se osjećaju iskorištenima, no to je samo zato jer nemaju svijest o sebi. Ako nekoga smatrate sredstvom, to ne znači da ga iskorištavate, jer ako imate svijest da smo svi mi samo oblici jedne svijesti, tada znate što je ljubav, i kada znate da to što činite nije samo sredstvo da dođete do nečega, svjesni ste da se ta svijest materijalizira kroz vas, i njoj je u interesu da vam u tome pomogne. Isto tako budite svjesni: kada se osjećam iskorištenim, znači da mi je aktivnost koju činim samo sredstvo da dođem do nečega. Prestanite to činiti, no ne na taj način da krenete u akciju koja vam je opet sam sredstvo da prestanete činiti to što činite. Dovoljno je samo obratiti pozornost, i s vremenom će ta aktivnost izblijedjeti sama od sebe. Naučite se govoriti da onome za čim čeznete, i ne onome što ne želite raditi.  

Tek kada ću radije  umrijeti, nego reagirati, postat ću čista akcija. Zato treba na sebe uzeti svoj križ, jer na kraju je uskrsnuće, život, a mogu to tek kada znam stinu: kada znam da sam ja taj Put, ta Istina i taj Život. Put zbog putovanja koje jesam, život zbog življenja koje jesam, istina zbog osjećaja koji osjećam. Čista aktivnost.