Čežnja

Svemir.

Sve ispunjeno mirom. Ne znam tko je smislio tu riječ i odakle potječe, no smatram da je jedna od rijetkih koja stoji sama za sebe i sasvim si je dostatna. Osoba koja je prva izustila tu riječ vjerojatno je bila nadahnuta duhom, osjetila je na trenutak kako se osjeća sve što jest i osjetila je mir. Shvatila je da je Sve Mir. Da sve kreće iz mira i sve se vraća u mir.

Kaos što ljudi smatraju suprotnošću miru u biti počinje i završava u miru. Kaos nije ništa drugo doli iluzija suprotnosti miru. Pošto je suprotnost kaos može postojati samo u prostoru i vremenu.

Netko bi mogao reći da je kaos suprotnost miru, da je materija suprotnost duhu, da je loše suprotnost dobromu, da je svjetlost suprotnost tami. No takvo nešto može reći samo onaj koji čvrsto stoji u vlastitoj iluziji materije. Jer materija se nalazi u duhu, duh sanja materiju. Loše kreće samo od iskustva željenog i ne željenog, što se mijenja zavisno od svijesti promatrača, u duhu je sve dobro. Tama kao tama ne postoji, ona je samo odsutnost svjetla. Možemo reći: kada uopće nema svjetla, tek tada je tama. No, ne možemo reći da je neka tama tamnija od druge jer joj više nedostaje svjetla. Isto tako tama je supstanca koja ispunjava prostor, prostor se sastoji od tame, tama omogućava postojanje svjetlosti. Tama je nula svjetlosti. Kao što je duh izvor materiji, mir izvor kaosu, dobro izvor lošemu, tako je i tama izvor svijetlu. Svjetlo se ne bori protiv tame, mir se ne bori protiv kaosa, dobro se ne bori protiv lošeg, jer Jedno jest Sve i Sve se vraća u Jedno.

Jedno u svojoj cjelovitosti je savršeni mir. Nema napetosti, nema toka. Ono je sve što može biti.

Uzmimo za primjer naše tijelo. Sastoji se od određenog broja udova, glave, raznih organa i ukoliko je u ravnoteži ukoliko na njega ne obratimo pažnju kao da ga niti nema. Koliko nam se često događa da uopće nismo svjesni svojeg tijela, i tek kada se lupimo ili nas negdje zaboli, obraćamo na njega pažnju.

Iako uopće ne primjećujemo što se događa u našemu tijelu, ono je čista aktivnost, srce kuca od dana kada smo se rodili, crijeva probavljaju hranu, mozak skuplja i interpretira podatke, javlja nam kada nečega trebamo biti svjesni. Svaki organ ima svoju dužnost koju obavlja savršeno. I ne samo to. Uloga svakog organa je definirana još pri začeću i svaki organ čini samo svoj posao, neovisno o tome što čini neki drugi organ. Jetra ne pokušava preuzeti ulogu bubrega, lijevi bubreg ne govori desnom bubregu da bolje radi posao. Srce ne želi prestati pumpati, da bi se moglo baviti funkcijama mozga. Svi organi imaju svoje uloge i izvršavaju ih u potpunosti. Kada bubreg otkaže, srce ne govori, neću onda ni ja raditi.  

Zamislimo sada da smo mi organi jednog velikog bića, npr. Zemlje. Razlika između nas i naših organa je u razini svijesti, mi smo svjesni sebe i imamo tu osobinu da se možemo poistovjetiti sa raznim ulogama koje preuzimamo. Dakle nije nam dana jasna uloga koju trebamo činiti, poput recimo bubrega. No, dano nam je nešto drugo. Dani su nam ljudi koji su došli prije nas da nam pokažu kako stvari funkcioniraju i dana nam je svijest, tj. čežnje koje nas trebaju voditi kroz život, da bismo savršeno ispunili svoju ulogu.

Srce ima ulogu da pumpa, bubreg da čisti krv, kosa da raste, svaka stanica u našem tijelu ima svoju ulogu. Svi oni čine sve da bismo mi mogli izvršavati naše uloge. No shvatiti koja je moja uloga je prilično težak zadatak, zar ne?

Pogledajmo na primjer patke, ili golubove. Opterećuju li se oni smislom života, pitaju li se koje su im uloge? Deprimiraju li se što im ne ide onako kako bi htjeli? I oni su organi na ovom organizmu koji zovemo Zemlja.

Hajdemo sada pogledati što se događa s našim tijelom kada neke stanice zaborave koja im je uloga. Ne znaju više što trebaju raditi no imaju u sebi nagon, nagon za održanjem nagon za stvaranjem i uvećanjem, i upravo to počinju činiti, množiti se do beskonačnosti, do uništenja.

Mnogi bi se složili da je čovjek postao tumor na Zemlji. Zaboravio je svoju ulogu, jer se prepustio strahu. A najveći strah od svih strahova je iluzija nad svim iluzijama. Strah da ga neće biti. Da će nestati, da će umrijeti. I svim silama se bori protiv toga i čini sve što je u njegovoj moći da ne nestane.

Taj strah naravno proizlazi iz neznanja i iz poistovjećivanja. Čovjek ne zna tko je i što je i poistovjećuje se sa trenutnom ulogom. Tako neki ljudi vječno ostaju djeca jer nisu sposobni preuzeti neku drugu ulogu, neke majke su vječne majke jer misle da je to jedina uloga koju su sposobne vršiti, neki radnici su vječni radnici jer su se poistovjetili sa svojim poslom do te mjere, da umiru ili teško obolijevaju kada odu u „zasluženu“ mirovinu. Čim se čovjek poistovjeti s materijom, da više nije svjestan svog duha, on polako čini upravo ono protiv čega se svim silama bori, odlazi s ovoga svijeta. Jer, koliko god se trebamo poistovjetiti s materijom da bismo mogli igrati igru, toliko trebamo biti i svjesni duha koji jesmo, da bi mogli i uživati u igri. Jer ako nismo svjesni duha, život postaje borba za opstanak, preživljavanje jačega, strah od smrti, produženje vrste.

Pogledajmo na život koji živimo. Moja namjera u životu, a pretpostavljam da bi svatko rado tako živio, kad bi povjerovao da je moguće, je u svakom trenutku raditi ono što me ispunjava i cijelo to vrijeme biti koristan cijelome svemiru. Kada bih tako činio zaista bih svoju ulogu na ovome svijetu izvršavao do savršenstva. Bio bih srce koje kuca i sretno je što smije kucati, bio bih drvo koje pupa i sretno je što može pupati, ptica koja leti i sretna je što može letjeti, zmija koja puže i sretna je što može puzati.

Kako to postići?

Prvo trebamo shvatiti, da uvijek imamo sve što nam treba za savršeni trenutak. Dugo što trebamo shvatiti, da je naše tijelo toliko aktivno, da ne moramo ništa činiti da bi omogućili savršeni trenutak. Treće je shvatiti da ovaj trenutak ne bi postojao, da nema nas takvih kakvi jesmo. Dakle ja omogućavam ovaj trenutak, ja jesam ovaj trenutak. On se odvija u meni. Ja sam i stvoritelj, činitelj i promatrač tog trenutka. U svakom se trenutku se nekako osjećam, nekada mi se to sviđa, nekada mi se ne sviđa, no, ja sam taj koji ga stvara.

Kada smo ovoga svjesni, spremni smo se poistovjetiti s cijelim svemirom, samo da bi došli do osjećaja koji ga prožima, a to je MIR. Mir je izvor svega, pa i svoje tzv. suprotnosti nemira. Dakle mir je izvor i željeno, a nemir je stanje u kojemu se nalazimo zbog vlastitog neznanja, kada nemir postane nepodnošljiv tjera nas da se vratimo vlastitom miru. Tjera nas da spoznamo istinski mir. Kada smo spoznali istinski mir, svoj mir. Kako veli Isus: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“  Kada dođemo do svog mira, do božanskog mira, do svemira, prepoznali smo svoj izvor, svoj početak. Kada imamo taj temelj u stijeni, krećemo u uvećanje, a ono je moguće samo u prostoru i vremenu. Sve što nije mir je vrsta iluzije, no neka iluzija nam je slatka, a neka gorka. I kako znamo da smo na pravom putu. Po okusu iluzije. Ako je slatka nastavljamo, ona nas sama vabi, a ako je gorka zastajemo, pitamo se zašto i polako se prisjećamo izvora, svog mira.

Kada sam najkorisniji cijelom svemiru? Kada svjesno ulazim u svaku iluziju i s užitkom je proživljavam. Tada uživam u svakom trenutku svog postojanja, i cijeli svemir kroz mene uživa.

Pa zašto je to tako teško postići? Dva su razloga, oba polaze iz neznanja, neistine. Jedan je STRAH a drugi KRIVNJA, velika većina ljudi ovaj tandem zove SAVIJEST. Jedan nam brani da krenemo za svojom čežnjom, a drugi, ako se usudimo okusiti tu slatku iluziju udara po nama paklenim bičevima, ne bi li zaključili da se to ne smije. Bičevi su to jači što se više usudimo. U toj borbi između straha i krivnje rodio se jedan proces, proces koji nam dozvoljava da budemo aktivni i da imamo dojam da smo na putu, no isto tako nas nikada ne dovodi u situaciju da nam se ispuni čežnja, pa ne moramo iskušavati svu tu krivnju.

Upoznajte Đavla, Sotonu, Ego kako god ga zovete. Njemu svakodnevno za sitne stvarčice prodajete svoju dušu, nadajući se kratkim dozama zadovoljstva, koje skupo plaćate i nikada ne traju dovoljno dugo. Zbog njega od drugih tražite ono što cijelo vrijeme nosite sa sobom, ono što vas žulja kao kamenčić u cipeli, no umjesto da pogledate što se nalazi u cipeli vi odlazite doktoru da vam amputira nogu.

Princip ostvarenja sebe, se sastoji od tri akcije, koje to i jesu i nisu: BITI, ČINITI, IMATI.

Svi želimo BITI sigurni, lijepi, zdravi, bogati, slobodni...

Isto tako želimo ČINITI svakakve stvari koje nas vesele, tj osjećati sigurnost, ljepotu, zdravlje, slobodu, bogatstvo.

I svakako želimo IMATI slobodu, sigurnost, ljepotu, zdravlje, bogatstvo....

Nekome će se posljednje tri rečenice činiti apsurdne, jer ponavljaju jedno te iste stvari samo na drugačiji način. Jedan je način bivanja, drugi činjenja a treći imanja. Primijetiti ćete da su sve to duhovne, osjećanje vrijednosti. Ne možemo ih nikome dati i od nikoga dobiti. No svakako možemo dobiti kuću u kojoj ćemo se osjećati sigurno, ili možemo imati puno novca da se osjećamo bogato, ili kupiti lijek od kojega ćemo biti zdravi, ili kupiti šminku od koje ćemo biti lijepi.

Možemo li?

Ego kaže da možemo, on nam kaže: „trebaš imati dobar posao i dobru plaću da bi bio siguran, trebaš imati puno love da bio bogat, trebaš imati dobrog plastičnog kirurga da bi bio lijep, trebaš vježbati i zdravo jesti da bi bio zdrav“. No, zapitajmo se kada u svojoj svijesti zamjećujemo rečenice koje počinju s trebaš. Onda kada se osjećamo ružno poželimo nešto činiti da bi to promijenili, kada se osjećamo bolesno želimo zdravlje, kada se osjećamo nesigurno želimo neki dobar posao ili stan. Sve te stvari koje sam nabrojao postaju nam sredstva ili načini da bismo došlo do nečega čega u stvari nemamo. Zar ne?

Pitanje je, ostaju li svi ti osjećaji koje smo dobili stvarima kada te stari nestanu, ili dolazimo li uopće ikad do tih osjećaja čineći sve što treba da bi došli do tih stvari? Ili se potpuno izgubimo u činjenju i imanju, pa zaboravimo biti sretni, sigurni, zdravi, slobodni.... Ili nam se čini da trgujemo svim tim osjećajima, pa kažemo, ne možeš biti siguran i slobodan, bogat i bezbrižan, lijep i pametan....

No istina kaže nešto drugo. Pogledajmo dugu. Iako svatko zna što je duga, nema osobe kome ona nije zanimljiva. Zašto je to tako? Zato što gledanjem u dugu čovjeku se omogućava da spozna svoju istinsku prirodu. Prolazeći kroz kapljice vode svjetlost pokazuje svoj cijeli spektar. Bijela boja se sastoji od svih boja i u trenutku duge dolazi do njihovog otkrivanja. Moglo bi se reći da je svjetlost duh koji u materiji prikazuje oblike od koji se sastoji. Tako je i s našim mirom. Mir nije ništa drugo do zbir svih mogućih osjećaja. Utopljeni u miru oni nestaju i ne mogu se razlikovati, percipirati ih se može jedino kao mir. U materiji je omogućeno da svaki osjećaj ispliva na površinu, pa prepoznajemo: ljubav, zadovoljstvo, sigurnost, zdravlje....  I njihove suprotnosti: indiferentnost, nezadovoljstvo, nesigurnost, bolesnost....

No treba biti svjestan da je, recimo sigurnost, pravi osjećaj koji je sastavni dio mira, dok je nesigurnost iluzija materije i prolaznosti koju ona pruža, prema tome čista neistina, koja ipak ima svrhu. A to je da svojom suprotnošću napravi odnos, razliku. Da možemo reći ovo je sigurnost, a ovo nije.

Kada shvatimo kako funkcionira Ego, što su Strah i Krivnja. Vidjet ćemo da nam kroz njih Duh govori, da su naši tamničari postali naši učitelji, da ono što nas je činilo nesretnima jest ustvari most između našeg duhovnog i materijalnog aspekta. I sada zaista postaje zanimljivo.