Misao je na samom pragu materije. Osjećaj može postojati bez materije, no misao postoji samo u materiji. Misao je rezultat promatranja, a da bi se moglo promatrati potreban je objekt i promatrač, promatrač je duh, a materija je objekt. Osjećaj je aspekt duha, a misao je aspekt materije. Granica između jednog i drugog ne postoji, već se isprepliću. Emocija je određeni osjećaj definiran mišlju. Pa tako osjećaj bola može rezultirati emocijom bijesa, patnje, bespomoćnosti. Osjećaj ljubavi rezultira, srećom, zadovoljstvom, ushitom, razdraganošću...Bol i ljubav se rađaju kada se duša poistovjeti s materijom, kada prestane poistovjećivanje, nestaju i nastupa osjećaj mira. Sve počinje u miru i vraća se miru.
Potrebna je materija da bi se osjećalo bilo što osim mira. Kao što je svjetlu potrebna kapljica vode da bi se razdvojilo na dugu, tako se duh u tijelu, a mogli bismo reći poistovjećivanju, razlijeva na osjećaje. Ako sve gledamo s materijalnog aspekta možemo reći da je osjećaj kretanje energije unutar našeg tijela. Kada se energija pokrene dogodi se misao. Misao stvara novu misao, i sve se to događa prilično nesvjesno, postajemo svjesni svega tek kada se usredotočimo na misli, ili kada postanemo svjesni određene emocije. Dok nismo svjesni emocije, možemo reći da smo utopljeni u njoj. Tako se utapamo u bijesu, tuzi, u ushitu, u radosti... Kada smo utopljeni, nismo svjesni, dakle nesvjesno ulazimo i izlazimo iz emocija. Tada nam se događaju periodi emocija koje želimo iskušavati i periodi koje ne želimo iskušavati. Svatko se drugačije nosi u svojim životima s tim vječnim bacanjem iz jedne krajnosti do druge. Jedni su više naklonjeni materijalnom aspektu, pa se furaju na rad, na stjecanje dobara, prijatelja, obitelji, govore o odricanju, o strpljenju. Drugi su naklonjeni duhovnom aspektu, pa užitak očekuju odmah i sad, pa se zaljubljuju, opijaju, drogiraju, odlaze na koncerte ili na religiozne obrede, pjevaju, plešu. Obje grupe su suprotne jedna drugoj.
U svijetu suprotnosti je stvorena negativna vrijednost i vječno se odigrava borba između pozitivnog i negativnog. Problem nastaje kada želimo više onoga što smatramo pozitivnim, a manje onoga što smatramo negativnim. No kao na ljuljački, koliko dobijemo „dobrih“ stvari, toliko se vraćamo natrag u ono što smatramo lošim. I jedino što doživljavamo je vječno ljuljanje. Ljuljanje se događa onda kada zaboravimo onoga kojemu se događa i samo želimo da se događa. Tada želimo auto umjesto osjećaj kretanja, partnera umjesto ljubavi, novac umjesto blagostanja, putovanje u daleku zemlju umjesto slobode, posao umjesto sigurnosti....
U istini nema suprotnosti, istina se uvijek nalazi na sredini, a na sredini smo onda kada krećemo od izvora, od duha. Da bi se ljuljačka mogla ljuljati, mora imati svoj centar. Tek kada spoznamo što je istina, dakle što se krije iza naše „materijalne“ želje, tek tada samo u mogućnosti iskušavati samo dobre stvari, a kada se dogodi ono što nazivamo lošim shvaćamo da nismo krenuli od istine, i ukazuje nam što trebamo osvijestiti.
Zašto sve trebamo osvještavati? Jel se to mora?
U svojoj materijalnoj evoluciji čovjek je došao do samog kraja. Slijedeći korak koji treba poduzeti je pomiriti svoj materijalni aspekt s duhovnim, ili samouništenje. Dakle vrijeme je kada se um potpuno razvio i obuzeo čovjeka. On se poistovjećuje s njim, i misli da onkraj uma nema ničega. On gleda oko sebe i vidi da u svijetu kojim caruje um nema baš puno radosti, i shvaća da se treba okrenuti duhu. Dakle opet se pojavljuju suprotnosti. I tako nastaje borba onih koji su za duhovni napredak i onih koji su za materijalni napredak. No i jedan i drugi put su nepotpuni. Um i duh u materiji ne mogu jedan bez drugoga. Um je taj u kojemu se rađaju misli um je taj koji upravlja materijom, bez njega ne bi bilo čovjeka kakav je, bez njega ne bi bilo emocija, a svrha posjedovanja tijela bi nestala. Upravo je um ta kap vode koja je sposobna prepoznati cijeli spektar duge, mira koji jesmo. I kada um shvati zašto, tek tada je svrha ispunjena, lekcija naučena i sposobni smo krenuti u uvećanje. Duh je taj koji stvara. Duh umu omogućuje spoznaju, ali isto tako stvara um da bi doživio spoznaju.
Možete godinama meditirati i iskušavati mir, izbjegavati um. I nećete se maknuti s mrtve točke, i možete godinama misliti i smišljati, no bez duha ništa nećete spoznati. Kada se udruže duh i um, nastaje svijest, otkriva se istina i tada smo sposobni prvo prepoznati što je mir, pa razlučiti čežnje vlastite duše, spoznati ih pomoću uma, odlučiti se za još, za uvećanje i materijalizirati ono što osjećate, samo zato do osjećate još jače i još više.
Hajde da vidimo kako to funkcionira u stvarnom životu.
Upoznajmo Ivanu i Petra. Oni su osobe čiji karakter nećemo proučavati, jer će se mijenjati od primjera do primjera, proučavat ćemo uzroke njihova ponašanja i način reagiranja na situacije. No ipak ćemo im dodijeliti neke osnovne osobine.
Ivana: žensko, probuđen muški aspekt, heteroseksualka
Petar: muško, probuđen ženski aspekt, heteroseksualac
Prvo da objasnimo što znači „probuđeni aspekt“. Većina nas na ovom svijetu se rađa s jasno određenim spolnim karakteristikama. Prema našim spolnim obilježjima poistovjećujemo se s odraslim. Tako muška djeca žele biti baš kao tate, a ženska djeca baš kao mame. U svijetu suprotnosti postoje muško i žensko. Jedno ima ono što drugo nema i obrnuto, suđeno im je da se spoje da bi mogli biti „cjelovita osoba“. Tokom evolucije došlo je vrijeme da je osoba sposobna u sebi prepoznati obje karakteristike. To je osoba koja ima probuđen svoj suprotni aspekt i ima mogućnost postati cjelovita osoba, ako se za to odluči. Naravno oni koji su uvijek svjesni istine u ovom svijetu se pojavljuju samo zato da nam objasne kako stvari funkcioniraju, no te duše se ne furaju da se ostvare u materijalnom smislu. Velika većina nas istinu prepoznaje kao bljesak, pogotovo iz početka, a poslije opet mora živjeti svoj obični život, život u kojemu imamo svoja uvjerenja i okolinu koju smo si stvorili.
U starom svijetu su točno definirane granice muške i ženske uloge. Danas te granice polako nestaju pa se već događa da i muškarci mogu roditi djecu, samo zato što više nitko nije siguran što je ustvari muško a što žensko. Velika većina osjeća zbunjenost, znaju što je „ispravno“ tj. kako su ih učili mama i tata, no ne osjećaju da se tako žele ponašati i da tako žele živjeti. A najteže im je kada naiđu na osobe kojima su suprotni aspekti uspavani, koji ne osjećaju zbunjenost, koji nisu u suprotnosti sa svojom okolinom, kojima se život događa baš onako kako svi misle da se život treba događati. Tu se opet rađa borba, pa odlaze u krajnost, svojim odijevanjem, stvaranjem stavova i ponašanjem bore se protiv sadašnjeg stanja svijesti većine, no nisu svjesni da su oni ti koji ju oblikuju, i sve što trebaju je samo spoznati dualnost, i prepoznati od čega ona kreće.
Ivana se kao curica igrala s ostalim curicama igara koje su se većinom odnosile na ulaženje u različite uloge, poput mame i tate, čajanki, itd. ili se igrala s lutkama koje su većinom samo sjedile i manje više ne radile ništa. Svaka se igra svodila na međusobnu interakciju među likovima, bilo je dovoljno da se uspostavi neki odnos, bez prave radnje. Igra je u biti prilično pasivna. Dakle radi se o ženskom aspektu.
Petar se kao dječak bavi rastavljanjem, sastavljanjem, ratovanjem, trčanjem, udaranjem.... Dakle sve se svodilo na akciju, što je muški aspekt.
Petru su cijeli život bile važne radnje u kojima uživa, družio bi se da bi mogao s ljudima nešto raditi, a Ivani su važni ljudi s kojima se druži, dakle radila bi, da bi se mogla družiti. Kasnije u životu u starom svijetu, Ivana bi našla muža imala djecu i uživala u druženju s njima i povremeno s prijateljicama, usput obavljajući tzv, nevažne poslove. A nevažni su samo zato što bit kod žena nije u poslu, već s kime ga obavlja i za koga ga obavlja.
Petar bi se negdje zaposlio, radio bi neki „važan“ posao, imao ženu i djecu s kojima bi nešto radio. Svi sretni i zadovoljni.
Nova Ivana iako čezne da ostvari muža i djecu, bez problema nalazi posao, uživa u poslu i u suradnji na poslu, no kada dođe s posla ima problem. Ukoliko nema partnera ona se aktivno baca u potragu, preuzima mušku ulogu, ili ima partnera koji ju seksualno ne zadovoljava, pa joj je obiteljski život više monotonija nego užitak, ili pak ima partnera s kojim joj je super u krevetu, ali sve ostalo ne štima, pa joj je život agonija s bljeskovima užitka.
Novi Petar je prilično neodlučan u svemu, on čeka pravu priliku, pravi posao, pravu ženu. Ako ima posao, ili je potplaćen ili ne voli raditi to što radi. Ukoliko traži djevojku on će proučavati razne tehnike kako je naći, učiti psihologiju, gledati filmove o tome a rijetko kada se aktivirati, najčešće će ga usput pokupiti neka Nova Ivana. U vezi je Petar potpuno zadovoljan, no Ivana mu spočitava ili zato što ga nikad nema doma zbog posla ili zato što je neambiciozan te ne radi ili radi premalo plaćeni ili nesiguran posao. Ukoliko ga Ivana sexualno ne zadovoljava, njega bez problema kupi neka druga Ivana kojoj baš treba neki projekt kojim bi se bavila.
Iz primjera se da primijetiti da se Novi Petar ponaša kao žensko, a Nova Ivana kao mušku. Naime, Novi Petar želi biti aktivan, no isto tako želi osjećati ugodu. Dok bi Starom Petru bilo okej da baca ugljen u parni kotao po 12 sati dnevno, ne osjećajući pri tome ništa. Novom Petru je važan užitak pri radu. On se želi igrati. I stoga mu je teško raditi neki posao mehanički s isključenim emocijama. A sve je to zbog otvorenog ženskog aspekta, koji osjeća umjesto da radi. Kada su oba otvorena, Novi Petar želi i rad i zadovoljstvo, ne zadovoljstvo zato što je završio radni dan i sada slijedi odmor. Već zadovoljstvo u radu.
Nova Ivana, želi užitak, želi osjećati, no otvoren joj je muški aspekt i umjesto da bude strpljiva, ona ima potrebu djelovati, umjesto pasivnosti ona postaje aktivnost. Ona promatra neke druge Stare Ivane i vidi kako one ništa posebno ne rade i dobivaju ono što ona želi. I ne može to shvatiti jer te žene nisu ništa posebno, a ipak su zanimljive „pravim muškarcima“, dok ona ide u lov u potragu, i nalazi samo neke mamine sinove, ili se kaći na mačo tipove, s kojima dobiva akciju koja joj je privlačna, ali ne i mogućnost da bude pasivna, da bude žena. Upravo stoga Ivana ima problem s odnosima. Ona želi biti uzeta, no umjesto toga ona uzima, želi biti pasivna ali ne može prestati biti aktivna. Prije je ona omogućavala mužu seksualni užitak, dok ona sada želi da je se zadovolji. Prije se muž brinuo o njezinoj egzistenciji, dok sada ima muškarca koji ako i radi, zarađuje manje od nje. Igru koju je igrala kao mala u kojoj svi imaju zadane uloge, ona više ne može igrati. Ona želi osjećati, želi biti žena i čekati svog muža, ali događa joj se da ona odlazi na posao, a on čeka nju. Želi pružiti mir i spokoj svom umornom mužu, omogućiti mu užitak, ali događa joj se da je ona ta koja je nemirna i aktivna, koja unosi nespokoj. I naravno problem vidi u svom pasivnom suprugu.
Novi Ivana i Petar žele i ovce i novce. Ne žele da netko drugi donese ovce, a oni da daju novce pa da se druže, već žele imati i svoje ovce i svoje novce. No uvjerenja koja imaju im to ne dozvoljavaju pa je slijedeći korak koji trebaju poduzeti osvijestiti što su to uvjerenja, kako ih prepoznati i na kraju odustati od njih. Kada to osvijeste, tada ne ulaze u odnose bilo radne ili međuljudske iz reakcije na ono što nemaju, pa žele dobiti, već aktivno, upravo zato što imaju nešto za dati.
Nema komentara:
Objavi komentar