Ja i prostor oko mene smo neodvojivi, vlastitim vibriranjem ja stvaram vlastiti prostor. Kada ja i neka osoba vibriramo na sličnim frekvencijama stvaramo prostor u kojemu se možemo družiti. Kada želim nekoga sresti jedino što je potrebno je da svoju vibraciju uskladim s tom osobom, što se vibracije više podudaraju to smo bliže.
Zaljubljeni ljudi vibriraju skoro identično i upravo stoga „moraju“ stalno biti skupa, u trenucima se događa da su čak jedno tijelo. No pošto ipak postoje određena odstupanja u frekvenciji ne spajaju se u jedno tijelo, iako smatram da je i nešto takvo moguće.
Pa kako se to podešava vibracija?
Opet se vraćamo do razine svijesti u kojoj se nalazimo. Osobe koje imaju „visoku“ razinu svijesti mogu svjesno prilagoditi svoju vibraciju nekoj drugoj osobi ili određenom prostoru. Većina nas, da bi se našla s nekim ulazi u neko prijevozno sredstvo, i u dogovoreno vrijeme dajemo si za pravo da nam se dotična osoba manifestira. Dakle potreban je cijeli proces da bismo zavibrirali na vibraciji te osobe koju želimo sresti, a potrebna su nam i razna pomagala, kao što su prijevozna sredstva i određeni prostor: kafić, park, dnevna soba.
Tako se naime nalazimo s ljudima s kojima se svjesno želimo susresti, no što je s onima koje slučajno susretnemo ili kad se srećemo s onima koje baš ne želimo susresti?
Kako je svijet savršen, i kako svaka lekcija uvijek biva odrađena do kraja, spregom svjesnog i nesvjesnog aspekta nas samih frekvencije se prilagođavaju za „slučajne susrete“ pa srećemo osobu koja nam u nečemu pomaže, ili zavisno od lekcije, nekoga tko nam „zagorčava“ život. Dakle nekoga koga smo željeli ili nekoga koga nismo željeli sresti.
Kao što rekoh na početku: svatko stvara svoj prostor. Prema tome trebamo biti svjesni da smo neodvojivi od prostora, jer prostor oko nas nije ništa drugo no naša proširena percepcija nas samih, dakle sve što se tu nalazi smo samo mi i nitko više. Pa tko su onda svi ti ljudi koje susrećemo? Čitatelj teksta doživljava tekst kao nešto što je netko drugi napisao. Prema tome on kao što percipira sebe percipira da iza teksta stoji netko drugi tko je različit od njega ali funkcionira na isti način. U svijetu vremena i prostora to se doista tako čini i čini se da ne može biti drugačije.
No ako ne postoje ni prostor ni vrijeme, već samo iskustva. Iskustva i prostora i vremena i iskustava koje svi proživljavamo, i sva te iskustva u biti potječu od jedne svijesti, tada sam doista sve što me okružuje samo ja, ja koji u istom trenutku iskušavam sva iskustva svega. Stoga, kako veli Isus: Ljubi bližnjega svoga kao samo ga sebe. No, da bismo mogli ljubiti bližnjega i shvatiti tko je on doista, prvo moramo doći do sebe, a tome služi prva zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojom. No, što je Bog?
Bog je ono ne prolazno u nama, ono što svjedoči svemu, ono što nema ni početak i kraj. To je ono što trebamo ljubiti. No kada osvijestimo Boga, tada osvještavamo tog istog Boga, jednog i jedinog, u svakom biću na našem životnom putu i shvaćamo da ga ljubimo kao sebe samoga, jer doista to biće to i jest.
I, tko tu na kraju koga?
Nema komentara:
Objavi komentar