Onkraj svake ideje, svakog poimanja svijeta, sebe i drugih, postoji izvor. Izvor koji to nije, jer prebiva u Ničemu i ispunjen je Prazninom. Prazninom koja to nije, jer u Ničem od čega se sastoji prebiva Sve što jest. I To što jest smatra se nečim iako je u biti Ništa. I dok se smatra Nečim postoji u strahu jer ne može pojmiti da je Sve, jer kad bi pojmilo da je Sve, shvatilo bi da je Ništa. A u biti Ništa preuzima Oblik. Oblik koji je tako čvrst i toliko moćan u svojoj Iluziji, da Ništa zaboravlja što je i smatra se Nečim, do te granice da samo sebe proglasi zlim, a Oblik koji je preuzelo dobrim.
Iluzija koliko god se činila stvarnom jednom mora biti raspršena, jer počiva na Istini. Istina je njezin početak i kraj. Istina ju stvara, istina ju oblikuje i istina ju rastvara.
Prah si bio i u prah ćeš se vratiti, no kada shvatiš da cijelo vrijeme i jesi prah, da se cijelo vrijeme sastojiš od praha, uviđaš svoju pravu prirodu. Uviđaš da si Ništa koje postaje Ja. Uviđaš da si Ja koji postaje Sve, koje počiva u Ničem. I tada se vraćaš. Dozvoljavaš sebi iskušavati Iluziju, i gradiš ju, i promatraš ju, i znaš: to je Ništa.
U vječnom krugu postajanja i nestajanja, primjećuješ sebe. Ono što nema početak, što nema kraj. Ono što je komarac i ono što je ribić kojemu isti siše krv i ono što je riba koju će ribić ubiti da bi je pojeo. Primjećuješ da si čak i sisanje, da si čak i ubijanje, da si čak i jedenje. Jednostavno si Sve.
Tada opet uranjaš u Iluziju, jer shvaćaš da je baš kao Ništa: savršena. Postaješ čovjek, vežeš se za svoje ime, govoriš, to sam ja. No znaš da je To cijeli svemir, i da je Ja cijeli svemir i da je. I usuđuješ se opet zaboraviti na trenutak, iskušavati trenutke poistovjećivanja s raznim ulogama. Ulaziš u ulogu majke, oca, muža, žene, slučajnog prolaznika, nesretnog radnika, nezadovoljnog kupca, sretnog boema, zaljubljene ljubavnice. Igraš uloge koje su toliko stvarne da je zaborav potpun. No povremeno se ipak prisjetiš istine, samo da bi primijetio koliko je svijet u biti savršen. I primjećuješ paradoks, kao da ga od početka nisi primjećivao. Ništa se oblači u Nešto, Nešto koje je savršeno se mijenja u Nešto drugo, što je također savršeno, novo a opet to isto. Shvaćaš da je moguć rast, iako je sve odraslo, shvaćaš da si na početku iako je sve već svršeno, shvaćaš da je Ništa početak Svega, koje raste iako već je Sve, da Sve sadrži Ništa, iako počiva u Ničemu. Kažeš: Sve je odabralo biti Ja koji jesam. Postalo je ovo tijelo koje zovem ja. Postalo je ove misli koje zovem ja. Postalo je ove emocije koje zovem ja. Poistovjetilo se sa mnom do te mjere da nisam u mogućnosti osjećati ništa drugo osim sebe. Shvaćaš da nisi niti vjetar, niti stablo, niti tvoj otac, niti tvoja majka, niti tvoj prijatelj, niti tvoj šef, niti trava koju gaziš niti sunce koje te grije, niti žena koju ljubiš. Shvaćaš da si samo to što možeš poimati da jesi. No znaš istinu. Znaš da je sve to Iluzija, i da je savršena. Znaš da poimanje toga što jesi svakim trenom raste, imaš sjećanje koje ti to može potvrditi, jer Iluzija mora biti savršena, imaš tijelo koje postaje ljepše, znaš to jer si ga vidio jučer imaš ljubav koja postaje jača, imaš sigurnost koju uvećavaš, imaš slobodu koju iskušavaš, obilje koje možeš dijeliti, i sve to samo zato jer je Iluzija savršena. Shvaćaš da ne moraš biti više jer si najviše što možeš biti u ovom trenutku. Shvaćaš da želiš više jer iako si najviše imaš to s čime usporediti da bi u slijedećem trenutku bio najviše što možeš biti, samo zato jer postoji vrijeme. Shvaćaš da se možeš kretati, voziti, letjeti, samo zato jer postoji prostor. I uživaš u svakom koraku, uživaš u svom tijelu jer ti omogućava da rasteš. Osjećaš potrebu za vitkošću, za snagom, za brzinom, i znaš da sve to možeš iskušavati samo zato jer je Iluzija savršena, jer si je ništa stvorilo vrijeme i prostor da bi se moglo igrati vlastitog tebe.
Tada u drugima prepoznaješ igrača koji igra tebe. I shvaćaš da oni igraju istu igru koju igraš i ti. Pravila su ista za sve, a razlika je jedino u razini svijesti, koliko je tko svjestan pravoga sebe. Svatko igra najbolje što može, nitko se ne pretvara nitko ne biva iskorišten, nema žrtve ni agresora, jer samo je jedan igrač, s bezbroj uloga.
Nema komentara:
Objavi komentar