Tokom svojih kratkotrajnih i površnih istraživanja zemlje snova. Otkrio sam da je moguće imati lucidan san, da je moguće imati dojam da izlazimo iz tijela. Ali isto tako da je dovoljno povjerovati da se može sanjati nešto drugo, da bi se to počelo sanjati. Naravno, snom ćemo to lakše upravljati što više vjerujemo da je to moguće. Kao i su svemu potrebna je pozornost i svjesnost. Pozornost nam služi da budemo svjesni da se nešto događa, a svijest nam služi da spoznamo što se događa. Glavni trik u lucidnom sanjanju je biti svjestan da sanjaš. Trenutak svijesti se događa u određenom trenutku sna, može biti potaknut našim treningom tj. navikom koju ustaljujemo tokom budnog stanja, ili se događa sasvim slučajno. A ako nam je pozornost dovoljno jaka moguće je lucidno prijeći iz stanja budnosti u stanje lucidnog sna. No moja priča nije o lucidnom sanjanju. Ukoliko želiš nešto znati o tome google ima jako puno odgovora.
Da bi čovjek mogao istinski biti budan, prvo mora naučiti sanjati. Pod naučiti sanjati ne smatram da je važno biti majstor snova, već spoznati kako funkcionira sanjanje. Spoznati što je sanjanje. U snovima tokom jedne noći možemo proživjeti beskonačno mnogo života i odigrati beskonačno mnogo uloga. Tek kada postanemo svjesni te činjenice, tek tada se možemo početi igrati s činjenicom da i sada sanjamo jedan san. San zvan Realnost. Ulazimo u stanje lucidne budnosti.
Prilikom lucidnog sanjanja razina svijesti o tome da je sve samo san uvijek varira. Što smo svjesniji da sanjamo to nam je teže izbistriti san, a što smo manje svjesni da sanjamo, to više smo utopljeni u iluziju sanjanja, i ona je puno bistrija i „realnija“. Kada prestanemo biti svjesni da sanjamo san je najbistriji. Moj najveći problem je uvijek bio taj što se nisam mogao prepustiti užitku onoga što se događa. Uvijek bih htio svjesno upravljati s onime što se događa, a samim time bih postajao sve svjesniji i svjesniji dok me san ne bi prevario misleći da sam budan a u biti bih sanjao samo san da sam budan ili bih se „stvarno probudio“. U biti kada postanem svjestan sanjanja jedino što želim je probuditi se i živjeti pravi život. I svaki put kada prepoznam iluziju želim je razbistriti i vratiti se u stanje u kojemu nema iluzije. To je moja prirodna potreba, želim razmaknuti svaku iluziju da bih upoznao pravoga sebe. To ponašanje je sasvim u redu ako mi pričinjava zadovoljstvo. No pravo pitanje uskoro postaje ne više tko sam to ja, već zašto sanjam to što sanjam? Koja je svrha toga? Zašto bi to itko želio?
Zato što je zabavno.
Noćnu moru nitko ne želi sanjati, no ipak je sanja. U par navrata sam sanjajući nešto prilično stresno postao svjestan da je to moguće prekinuti. U tom trenutku mi bi mi na pamet padalo da se obrati nekoj sili, svijesti koju smatram većom i jačom od sebe i molio sam da odagna neprijatelja. U trenutku buđenja nasmijao bih se samome sebi, spoznavajući da sam ja smislio tog neprijatelja, i ja sam smislio silu koja me brani.
Prekretnica u lucidnom sanjanju se događa onda kada smo svjesni da je sve san, no ne poduzimamo ništa da promijenimo tok, već se prepuštamo i uživamo u svemu što se događa. A zašto to možemo, i to je ono što su rijetki spoznali, zato što mi već upravljamo tim snom. Zaista zapitaj se: Tko upravlja mojim snovima, tko sanja to što sanja?
Nema komentara:
Objavi komentar